Smrtna kazna se često naziva smrtnom kaznom. U nekim zemljama zakoni koji se odnose na ovaj oblik kazne mogu se donijeti i na nacionalnoj i na nižim razinama vlasti. Navedeni zakoni o smrtnoj kazni u jurisdikciji često definiraju prihvatljive i neprihvatljive načine izvršenja. Vrste zločina za koje se neka osoba može pogubiti obično su ograničene. Također obično postoje sustavi koji pojedincima omogućuju nastavak borbe protiv smrtnih kazni nakon što su izrečene.
Zakoni o smrtnoj kazni mogu se razlikovati na nacionalnoj razini ili na nižim razinama vlasti. Na primjer, neke nacije zabranjuju smrtnu kaznu i time eliminiraju ovu vrstu kazne od dopuštenja nižih razina vlasti. Naprotiv, neke nacije dopuštaju smrtnu kaznu, ali ona može biti zabranjena od strane nižih razina vlasti na mjestima koja je odluče ne koristiti.
Zemlje koje ne izriču smrtnu kaznu često imaju zakone koji ih sprječavaju da pomognu drugim zemljama da to učine. Ekstradicija je proces u kojem će jedna vlada dopustiti da osoba optužena od strane druge vlade bude prebačena u tu zemlju kako bi se suočila s pravdom. Zemlje koje ne dopuštaju smrtnu kaznu obično neće dopustiti da pojedinci budu prebačeni sa svog teritorija u zemlju kako bi se suočili s optužbama u kojima postoji mogućnost da budu pogubljeni.
Čak i kada je smrtna kazna dopuštena, zakoni o smrtnoj kazni često propisuju način na koji se smrtna kazna može izvršiti. Iako mogu biti dostupne brojne opcije, poput streljačkih voda i električnih stolica, mnoga zakonodavna tijela zabranjuju svaku metodu za koju se smatra da uzrokuje nepotrebnu patnju. To znači da je mučenje općenito zabranjeno.
Općenito, postoji ograničen broj kaznenih djela za koja se osoba može pogubiti. To je obično određeno zakonodavstvom koje zahtijeva da kazne budu proporcionalne zločinima. Popis zločina za koje se smrt smatra razmjernom može biti duži u nekim zemljama nego u drugim. Na primjer, u SAD-u smrtna kazna nije dopuštena za kaznena djela droga, iako je u mjestima kao što su Saudijska Arabija i Kina.
Obično postoje zakoni o smrtnoj kazni koji zabranjuju pogubljenje određenih pojedinaca. Maloljetnici se, na primjer, obično smatraju zaštićenom skupinom. Isti status može se primijeniti na trudnice i na osobe koje se smatraju mentalno retardiranima ili ludima. Za sve ove osobe može se smatrati da nemaju mentalnu sposobnost da budu podvrgnuti posljedici smrti.
Neki zakoni o smrtnoj kazni zahtijevaju automatsku reviziju ako je kazna izrečena. Također je uobičajeno da zakoni o smrtnoj kazni dopuštaju opsežne žalbene postupke. U SAD-u, ako je osoba osuđena na smrt, može nastaviti kroz državni žalbeni postupak, a ako to ne uspije, može se upustiti u federalnu žalbenu misiju.