Sudionik na tržištu može se odnositi na američku državu koja kupuje, proizvodi ili prodaje robu na tržištu, umjesto da djeluje kao regulator. Ovaj je pojam razvio posebnu definiciju prema ustavnom pravu SAD-a. Vrhovni sud SAD-a je, primjenjujući trgovinsku klauzulu ustava 1980. godine, morao odlučiti može li državna tvornica cementa ponuditi povlaštene uvjete kupcima koji su bili rezidenti države i nepovoljnije uvjete nerezidentima. Definirajući državu kao sudionika na tržištu u tom predmetu, sud je u primjeni trgovačke klauzule u kasnijim predmetima u koje su uključene države uvjetovao da izraz ima precizno pravno značenje.
Međudržavna trgovina smatrala se toliko važnom za procvat nacije da je utjecaj na nju na bilo koji način bio posebno rezerviran za saveznu vladu u članku I. Ustava SAD-a. Primjena ove klauzule zabranjuje državama da donose bilo koji zakon koji neopravdano ograničava međudržavnu trgovinu. Nacionalni zakon prema Ustavu osmišljen je tako da jednako štiti sve države i da za saveznu vladu zadrži mogućnost donošenja zakona koji bi utjecali na prava i obveze između država. Time se želio osigurati skladan razvoj zemlje, tako da države nisu mogle djelovati kao mini feudi, donoseći zakone o isključivanju koji bi koristili stanovnicima države i opterećivali stanovnike izvan države.
Obično država regulira trgovinu unutar svojih granica. Primjena trgovinske klauzule na ovu situaciju testirala bi je li država jednoobrazno primijenila uredbu i na poduzeća u državi i izvan države. U određenim slučajevima, međutim, država je stvarni kupac, proizvođač ili prodavač robe. Vrhovni sud SAD-a morao je odlučiti postoji li razlika između države kao regulatora i države kao sudionika na tržištu ili vlasnika poduzeća, za potrebe trgovinske klauzule.
Na primjer, država može biti sudionik na tržištu djelujući kao kupac ugovorenih usluga za izgradnju državne poslovne zgrade. Država također može djelovati kao sudionik na tržištu prodajom akademskih usluga putem sveučilišta u državnom vlasništvu. U oba slučaja, država nudi državnim tvrtkama ili stanovnicima povlašteni tretman.
Vrhovni sud SAD-a razmotrio je ovo pitanje i rekao da postoji razlika između toga kada država djeluje kao regulator i kada se ponaša kao privatni posao. Kao sudionik na tržištu, a ne kao regulator, trošenje sredstava države može se smatrati istim kao i svaki privatni poduzetnik koji ima pravo određivati kako troši svoj novac. Sud je smatrao da države imaju pravo angažirati ili izbjegavati kupce ili dobavljače kako smatra prikladnim kada je država sudionik na tržištu.