Mnogi pravni sustavi diljem svijeta štite pravo osobe od samooptuživanja koje često proizlazi iz policijskog ispitivanja ili ispitivanja. Ovo pravo je poznato kao pravo na šutnju. Kada se primjenjuje pravo na šutnju i na koga se odnosi, razlikuje se prema nadležnostima.
Ideja koja stoji iza prava na šutnju je da osobu ne treba prisiljavati da odgovara na pitanja koja mogu inkriminirati samu sebe. U nekim pravnim sustavima, pravo na suzdržavanje od odgovaranja na pitanja izričito je propisano ustavom ili se nalazi u kodeksima ili statutima zemlje. U drugim zemljama, pravo se razvilo kao dio običajnog prava zemlje.
U nekim slučajevima, poput Njemačke i Nizozemske, pravo na šutnju se primjenjuje na osobu od trenutka kada postane osumnjičena za zločin. U drugim zemljama, na primjer u Indiji i Južnoj Africi, pravo se ne vezuje sve dok osoba nije optužena za zločin. Sjedinjene Države spadaju negdje između njih dvoje pridajući pravo na šutnju svakome za koga se smatra da je u policijskom pritvoru. Bez obzira na to kada pravo počinje, ono se općenito nastavlja tijekom svih narednih sudskih postupaka, uključujući suđenje. U Sjedinjenim Državama, kada osoba odluči iskoristiti svoje pravo na šutnju na suđenju, to se obično naziva “uzimanje petog” jer to pravo proizlazi iz Petog amandmana na Ustav.
Službenici za provedbu zakona, tužitelji i suci dužni su obavijestiti osobu o njenom pravu na šutnju u većini jurisdikcija koje to pravo priznaju. U SAD-u su ova upozorenja poznata kao “upozorenja Miranda” nakon slučaja Vrhovnog suda koji je zahtijevao od službenika za provođenje zakona da ih daju. U nekim jurisdikcijama korištenje prava na šutnju ne može se smatrati dokazom krivnje, dok u drugim, sudac ili porota mogu zaključiti krivnju ili nedjelo iz šutnje.
Pravni lijek dostupan osobi kada je povrijeđeno njezino pravo na šutnju također će se razlikovati ovisno o nadležnosti. U većini zemalja, kada je osoba ispitana kršeći pravo na šutnju, svi dokazi dobiveni ispitivanjem neprihvatljivi su na suđenju. Ako su dana potrebna upozorenja i osoba odluči odgovarati na pitanja ili surađivati s policijom, smatra se da se odrekla prava na šutnju. Kako bi zaštitili sve dokaze stečene izjavama koje su dobrovoljno dane, većina agencija za provođenje zakona traži od osobe da potpiše odricanje ili čak snimi na vrpcu upozorenja i naknadno odricanje.