Jedinstveni zakon o elektroničkim transakcijama zakon je osmišljen kako bi se uspostavio nacionalni standard za elektroničke transakcije u cijeloj zemlji. Izrađen 1999. godine, osmišljen je kako bi spriječio situaciju u kojoj svaka od država uspostavlja različite standarde, što dovodi do zabune i nesporazuma.
Mnoge zakone koji reguliraju financijske transakcije u Sjedinjenim Državama donose same države. Na primjer, državni zakon u vezi s ugovorima utvrđuje može li se ugovor potpisati elektroničkim putem ili je na ugovoru dopušten samo stvarni potpis. Isto tako, državni zakon regulira čuvanje zapisa – točnije, zadržavanje papirnatih čekova od strane banaka koje ih poštuju. U oba slučaja, kada bi se zakoni 50 država razvili zasebno, trošak poslovanja mogao bi se dramatično povećati jer su se tvrtke i banke trudile pratiti i promatrati sve promjenjive permutacije mnogih različitih zakona.
Iako postoje mnoga područja u kojima različiti zakoni među mnogim državama ne predstavljaju probleme ili stvarne prepreke trgovini, u slučaju elektroničkih transakcija, svima je u korist da isti standardi budu na snazi u cijeloj zemlji. Zbog činjenice da je to stvar u nadležnosti država, američki Kongres to ne može propisati. Nacionalna konferencija povjerenika za jedinstvene državne zakone (NCCUSL) izradila je ovaj akt kako bi svim državama pružila priliku da usvoje isti statut kakav su usvojile druge države, bez ikakvih problema koji bi mogli nastati da je statut izradio određeno stanje.
Prijedlog zakona predviđa priznavanje elektroničkih dokumenata, evidencija i ugovora te propisuje da dokumenti potpisani elektroničkim putem imaju istu snagu kao i ručno potpisani, pod uvjetom da ispunjavaju određene osnovne zahtjeve koji se odnose i na papirnate dokumente. Na primjer, s tiskanim dokumentima, svim stranama mora biti dostavljena kopija; ako pošiljatelj elektroničkog dokumenta koristi softver za obradu informacija koji sprječava ili sprječava primatelja u spremanju kopije, ugovor je neprovediv.
Još jedna važna odredba Jedinstvenog zakona o elektroničkim transakcijama je da u postavljanju standarda za čuvanje zapisa predviđa da su elektronički zapisi jednako dobri kao i papiri. To je vrlo značajno za velike organizacije s velikom količinom tiskanih zapisa, koje su do sada plaćale znatne iznose za održavanje tiskanih zapisa. Banke su, primjerice, ranije bile oslobođene obveze da sve čekove koje su platile vraćaju vlasnicima svojih računa, ali su te čekove morale čuvati u evidenciji. Donošenjem Jedinstvenog zakona o elektroničkom prometu omogućili su im prijenos te evidencije u elektronički oblik i raspolaganje papirnatim čekovima.
Jedinstveni zakon o elektroničkim transakcijama jedan je od niza zakona koje je izradio NCCUSL ili druge slične organizacije u svrhu usklađivanja državnih zakona u nizu različitih područja izvan nadležnosti Kongresa. Iako je bila namjera da različite države donose različite zakone, rast i sofisticiranost SAD-a ublažili su takav patchwork pristup zakonima koji reguliraju poslovanje, financije i trgovinu. Takvi jednoobrazni zakoni kao što su Jedinstveni trgovački zakon, Jedinstveni ostavinski zakonik i Zakon o jedinstvenim pravilima o dokazima, kao i Jedinstveni zakon o elektroničkim transakcijama, omogućili su nesmetano i neopterećeno vođenje trgovine u cijeloj zemlji.