Pitanje prava je pitanje koje se postavlja prije, tijekom ili nakon suđenja koje se odnosi na tumačenje zakona. O pravnim pitanjima odlučuje sudac koji vaga dostupne podatke, razmatra svoje poznavanje zakona i donosi rješenje o tome. Suci također određuju je li pitanje postavljeno na sudu pravno ili činjenično pitanje, budući da o činjeničnim pitanjima odlučuje porota, a ne sudac, u suđenjima s porotom.
Nasuprot tome, pitanje činjenica odnosi se na stvarne činjenične događaje koji su se dogodili. U suđenjima u kojima porota nije prisutna, sudac odlučuje o pravnim i činjeničnim pitanjima, ali u suđenjima s porotom samo porota može odlučivati o činjenicama. Odgovornost je suca da se pobrine da se zakon primjenjuje pošteno i primjereno na slučaj, dopuštajući utvrđivanje činjenica od strane porote.
Na primjer, u suđenju za ubojstvo, pitanje: “Je li optuženik ubio pokojnika?” je pitanje činjenice. O tome mora odlučiti žiri na temelju dostupnih informacija. Nasuprot tome, “Ako netko kupi oružje, planira ubiti osobu i ustrijeliti nekoga njime, je li to ubojstvo prvog stupnja?” je pitanje zakona. Bilo koja strana tijekom suđenja može postaviti pravna pitanja i za odgovor je potrebna pravna stručnost.
U slučaju žalbe, najčešće se u žalbi raspravlja o pravnim pitanjima. Osim ako nije bilo drastičnih problema s načinom na koji su činjenice prezentirane na početnom suđenju ili su nedostajale kritične informacije, utvrđivanje činjenica smatra se valjanim. Ono što se u žalbi može dovesti u pitanje je jesu li pravna pitanja pravilno riješena. Ponekad pravno pitanje uvelike ovisi o diskreciji suca i drugi sudac može presuditi da je prvi sudac zapravo bio netočan.
Kada sudac donese odluku o pravnoj stvari, sudac može dati službeno pisano mišljenje. To je posebno važno kada sudac donosi odluku koja može biti kontroverzna ili tumači zakon na nov način. Na ovo pisano mišljenje o nekom pravnom pitanju mogu se pozivati drugi suci kada donose odluke o pravnim pitanjima, a takve pravne odluke postaju dio sudske prakse.