Nervni šok je u engleskom pravu definiran kao psihijatrijska bolest uzrokovana od strane druge osobe, obično namjerno. Jedan primjer izvora ovog stanja je prometna nesreća, uzrokovana namjerno ili iz nemara, što je rezultiralo tjelesnim ozljedama i psihičkim poremećajima žrtve. U nekim slučajevima žrtva može nadoknaditi štetu od osobe koja je izazvala živčani šok, posebno kada je potrebna psihijatrijska skrb nakon incidenta. Prije nego što se šteta može nadoknaditi, mora se dokazati da žrtva ima utvrđenu psihičku bolest te da je prouzročena namjerno ili iz nehata.
Primarna žrtva živčanog šoka je osoba koja je dovedena u opasnost, bilo da je ozlijeđena ili ne. Na primjer, osoba koja je ozlijeđena u prometnoj nesreći uzrokovanoj tuđim nemarom često može nadoknaditi štetu za popravak svog automobila, liječničku skrb za sve zadobivene ozljede i za psihičku tegobu uzrokovanu živčanim šokom. Iako se ne zahtijeva da žrtva bude tjelesno ozlijeđena, ozljeda obično povećava šanse za dobivanje štete nakon incidenta, kao i novčani iznos.
U nekim slučajevima postoji sekundarna žrtva koja je svjedočila tragičnom događaju, što je izazvalo živčani šok. Međutim, obično je teže nadoknaditi štetu za ovu vrstu šoka, budući da svjedok obično nije fizički ozlijeđen. Osim toga, sekundarna žrtva mora se pridržavati nekoliko uvjeta kako bi dobila novac za ovo stanje, od kojih jedan uključuje prisustvovanje događaju koji bi kod bilo koje zdrave osobe mogao razviti mentalni poremećaj. Također je morao svjedočiti događaju ili njegovim posljedicama vlastitim očima, i to je moralo biti neočekivano, a ne postupno. Konačno, sekundarna žrtva mora biti prilično bliska s osobom koja je ozlijeđena ili ubijena, možda supružnikom, djetetom ili roditeljem.
Ako je očito da je događaj namjerno prouzročio netko drugi, onda optuženik obično na kraju plaća svu potrebnu psihijatrijsku skrb, kao i moguću drugu štetu. Nešto je teže dokazati živčani šok kada je nanesena nepažnjom, jer žrtva treba koristiti četiri koraka delikta nepažnje. Prvo, mora se pokazati da je optuženik imao dužnost ne nametati žrtvi ovaj uvjet, te da su te dužnosti očito prekršene. Također, mora postojati jasna uzročna veza između događaja i živčanog šoka, što ga čini izravnom posljedicom, a ne mogućom slučajnošću. Ako se ovi čimbenici mogu dokazati, tada se okrivljenik obično traži da plati psihijatrijsku skrb žrtve.