Tražitelj azila je osoba koja traži utočište ili utočište od progona, općenito od strane vlade ili njezinih predstavnika. Sam azil znači utočište ili zaštitu. U moderno doba, tražitelj azila općenito je netko tko bježi iz jedne zemlje u drugu kako bi izbjegao rasni, vjerski, politički ili čak seksualni progon. Povijesno gledano, tražitelji azila su češće bili optuženi za kriminalce koji su tražili utočište od policije u crkvama i njihovoj okolini.
Koncept azila ima dugu povijest i prakticiran je u starom Egiptu, Grčkoj i starom Izraelu. Dio toga ima veze sa suverenitetom nacije u koju je pobjegao tražitelj azila; preuzimanjem jurisdikcije nad tražiteljem azila, nacija potvrđuje svoj suverenitet. S druge strane, može se smatrati da nacija koja automatski vraća tražitelje azila priznaje da je zahtjev druge nacije superiorniji u odnosu na njezin vlastiti suverenitet. Koncept je poboljšan u srednjovjekovnoj Europi, kada je crkvama bilo dopušteno prema običajnom pravu ponuditi utočište bjeguncima. Crkve su općenito zahtijevale vlast od suverena da nude utočište, a nekima je bilo dopušteno ponuditi utočište samo unutar svojih zidina, dok su druge mogle ponuditi utočište na širem geografskom području.
Oni koji su pobjegli u svetište crkve, međutim, nisu dobili apsolutnu zaštitu. Umjesto toga, općenito su si zaradili neko vrijeme, možda nekoliko tjedana, tijekom kojeg bi predali sve oružje crkvi i stavili se pod crkvenu jurisdikciju. Na kraju tog vremena, oni bi napravili jedan od dva izbora: mogli bi priznati svoju krivnju, ustupiti svu svoju imovinu na različite načine crkvi i državi i otići u progonstvo, ili bi mogli proglasiti svoju nevinost i suditi se.
U moderno doba, vrsta utočišta koje crkve mogu ponuditi vrlo je ograničena, a u mnogim je narodima priznata više kao uljudnost nego kao apsolutno pravo. Kada danas bjegunci traže utočište u crkvi, uobičajeni ishod je pregovaranje o predaji bjegunca, u kojem trenutku je policija ovlaštena ući u crkvu i uhvatiti bjegunca. Iznimka je takozvani “pokret za utočište” u Sjedinjenim Državama, gdje će neke crkve i općine utočište bjegunaca optuženih za ilegalni ulazak u Sjedinjene Države i neće olakšati njihovu predaju saveznim vlastima.
Kada ljudi bježe od službenog progona u nekoj naciji, općenito će tražiti naciju od koje se razumno može očekivati da će im ponuditi azil na temelju njihovih specifičnih okolnosti, često u jednoj od zapadnih demokracija. Većina zemalja ima službenu proceduru podnošenja zahtjeva za tražitelje azila koju treba slijediti po njihovom dolasku, a slučajevi se odlučuju od slučaja do slučaja. Ovaj proces može biti vrlo politički osjetljiv i ne postoji jamstvo da će tražitelju azila doista biti odobren azil. Međutim, u drugoj polovici 20. stoljeća uspostavljeni su multinacionalni ugovori koji uspostavljaju određenu razinu jednoobraznosti za proces azila. Osim toga, neke su nacije počele uključivati i druge razloge za davanje azila, poput seksualnog progona i zlostavljanja.
Standardi azila za kriminalce, s druge strane, mijenjali su se tijekom godina. Većina nacija sudjeluje u sporazumima o izručenju koji predviđaju repatrijaciju bjegunaca kriminalaca; međutim, mnoge nacije primjenjuju dodatne standarde. Na primjer, neke će nacije izručiti bjegunce samo za zločine koje same priznaju; to jest, ako neka nacija ne priznaje djelo kao zločin, odbit će izručiti osobe pod svojom jurisdikcijom da odgovaraju za taj zločin drugom narodu. To može biti značajan čimbenik jer neke nacije progone pojedince za političke i vjerske zločine, označavajući kao zločince one koji počine djela koja u drugim nacijama nisu zločini, poput otpadništva, bluda i političkog neslaganja. Isto tako, ako obje nacije priznaju zločin kao zločin, ali nacija koja traži izručenje izriče strožu kaznu od one koju bi izrekla država azilanta, izručenje se može odbiti.
Ponekad postoji zbrka između tražitelja azila i izbjeglica. Izbjeglice su velike skupine ljudi protjerane iz regije ili nacije iz bilo kojeg od raznih razloga, uključujući rat ili druge domaće nemire, prirodne katastrofe poput potresa, uragana ili tsunamija, pa čak i ekonomske okolnosti. Za razliku od tražitelja azila, koji bježe od progona i čiji se slučajevi rješavaju pojedinačno, s izbjeglicama se postupa kao u skupini, a pojedinačni podnositelji zahtjeva moraju samo provjeriti ispunjavaju li kvalifikacije za uključivanje u grupu.