Međunarodno posredovanje je pokušaj rješavanja sporova među narodima. Djeluje na istim načelima rješavanja sporova kao i ona koja se primjenjuju na sporove između pojedinaca. To je način da se stranama da kontrola nad rješavanjem njihovih nesuglasica uz objektivno vodstvo u neutralnom okruženju. Međunarodno posredovanje može uključivati stvari kao što su pitanja trgovine i trgovine ili biti pokušaj sprječavanja ili zaustavljanja oružanog sukoba. Mnoge zemlje koriste međunarodno posredovanje za rješavanje sporova o raznim pitanjima.
U području trgovinskih i trgovinskih sukoba Svjetska trgovinska organizacija (WTO) razvila je vlastiti sustav rješavanja sporova. WTO je aktivno uključen u rješavanje mnogih trgovinskih sporova. Ujedinjeni narodi (UN) izradili su Model zakona o međunarodnom trgovačkom mirenju. Europska unija (EU) odredila je metode alternativnog rješavanja sporova poput posredovanja kao glavni politički prioritet za zemlje EU-a u svim konfliktnim situacijama.
Posrednici u međunarodnim sporovima često su vrlo cijenjeni pojedinci sa snažnom predanošću rješavanju pitanja mirnim putem. Suverena nacija sa jakim interesom za međunarodnu ili regionalnu stabilnost često će služiti kao posrednik u međunarodnim sporovima. Pojedine nacije mogu ponuditi goleme resurse u procesu međunarodnog posredovanja, uključujući političke vođe sa stručnim znanjem o kulturama sukobljenih strana i prirodi sukoba.
Međunarodno posredovanje može biti komplicirano kulturnim i jezičnim barijerama. Postoje i situacije u kojima stranke imaju jak osjećaj nacionalnog identiteta i spremnost na korištenje sile za održavanje ili rušenje trenutne ravnoteže moći. Posredovanje u naizgled nerješivim sukobima zahtijeva duboko razumijevanje pritužbi strana i upornu predanost rješavanju sukoba.
Posebne nevladine organizacije (NVO) kao što su Amnesty International i Carter Center, koje je osnovao bivši američki predsjednik Jimmy Carter, također mogu pomoći u procesu međunarodnog posredovanja. Strane u sukobu mogu smatrati nevladine organizacije neutralnijima u situaciji jer ne bi trebali imati vladin program, a idealno bi bilo da im je jedini cilj mirno riješiti spor. Ovo je također važno za korištenje organizacija za posredovanje kao što su kvekeri, Islamska konferencija organizacije i Oxfam. Ove organizacije rade ne samo na rješavanju sukoba, već i na pomirenju između strana.
Zemlje također mogu tražiti ili prihvatiti pomoć UN-a u posredovanju u svojim sporovima. Stranke prvo moraju prihvatiti “mandat” posredovanja UN-a, što znači da glavni tajnik UN-a ima ovlasti sastati se sa svim stranama u sporu. Također ima ovlasti konzultirati se sa svim stranama o rješenjima za rješavanje sukoba i predlagati ideje i rješenja. Kao i kod drugih oblika međunarodnog posredovanja, ishod nije obvezujući.