Otkupnina je novčani iznos koji se plaća za oslobađanje osobe ili predmeta koji se drži do. Ova se riječ također može koristiti za upućivanje na čin plaćanja otkupnine, kao u “otkupila je svog muža nakon pregovora s otmičarima”. Praksa otmice ili krađe i traženje otkupnine je protuzakonita, a pokušaji orkestriranja takvih aktivnosti mogu rezultirati strogim zakonskim kaznama, uključujući zatvorsku kaznu.
Podrijetlo takvih plaćanja je davno. Brojne drevne kulture zahtijevale su otkupninu u ratu; kada bi bitka bila gotova, slao bi se popis zarobljenika, dajući protivničkoj strani priliku da plati da neke taoce oslobodi. Zarobljenici koji nisu bili otkupljeni bili bi porobljeni ili ubijeni, a obično bi samo pripadnici viših klasa mogli očekivati da će biti otkupljeni ako budu zarobljeni u ratu. Ova se praksa prenijela i na civilni život, pri čemu su kriminalci otimali visoko rangirane članove društva i puštali ih tek kada su zahtjevi ispunjeni.
Iako ljudi često misle na svotu novca kada govore o otkupnini, netko također može biti zadržan zbog plaćanja imovine. To može uključivati umjetnička djela, nekretnine i druge predmete koje otmičari cijene. Ponekad će otmičari zadržati posadu i putnike radi otkupnine i zahtijevati siguran prolaz, što je još jedan primjer varijacije tradicionalnih aktivnosti otkupa. U sklopu pokušaja otmice ili otmice mogu se tražiti i drugi ustupci.
Kada je netko otet, agencije za provođenje zakona preporučuju da se odmah kontaktira, čak i prije nego što otmičari stupe u kontakt. Pregovarač može raditi s prijateljima i članovima obitelji kako bi povratio nekoga tko je uhvaćen, ponekad plaćanjem otkupnine, a ponekad korištenjem drugih tehnika. Općenito je pravilo da mnoge vlade odbijaju otkupiti zatvorenike kada im se obrati zahtjev za plaćanjem, pod argumentom da bi to jednom učinilo vrlo opasan presedan. Ovo odbijanje pregovora neki građani kritiziraju.
Predmeti se rjeđe drže radi otkupnine, jer kriminalci ispravno sumnjaju da bi ljudi u većini slučajeva radije dali predmet nego da ga otkupe. Zločinci su gađali nacionalna blaga ili iznimno vrijedna umjetnička djela u pokušaju otkupnine, međutim, u nekoliko slučajeva čak su se spustili čak nisko da drže ljudske posmrtne ostatke, pod pretpostavkom da članovi obitelji neće biti skloni pustiti posmrtne ostatke rođaka ići bez borbe.