Domaći partnerski ugovor je u biti ugovor kojim se utvrđuju prava i odgovornosti svake osobe u vezi i razvijaju pravno obvezujući način dijeljenja troškova, financijskih računa, prihoda ili druge osobne imovine. U eri u kojoj se mnogo raspravljalo o pravima onih koji traže istospolne brakove, pojam “sporazum o kućnom partneru” ponekad je postao isključiv za istospolne parove. Činjenica je da se parnični ugovor može sklopiti između bilo koje dvije nevjenčane odrasle osobe, bilo da su istog ili suprotnog spola. Ako se učinkovito stvori, domaći partnerski ugovor može osigurati sve prednosti braka, osim onih koje daje samo nacionalna vlada, kao što su porezne olakšice, mirovine i druga imovinska ili ostavinska pitanja.
Ova vrsta sporazuma također može pružiti put za prava koja su tipično rezervirana za bračne parove, kao što su oporuke za život ili izjave želje. Takav ugovor ima istu pravnu težinu kao i ugovor o najmu. Povrede domaćeg partnerskog sporazuma mogu se podnijeti pred sudom kao kršenje ugovora. U Sjedinjenim Državama, pitanje je prvi put dovedeno na međunarodnu pozornicu 1976. godine, kada je Vrhovni sud Kalifornije saslušao slučaj Marvin protiv Marvina i presudio da su pisani, pa čak i izgovoreni ugovori između nevjenčanih partnera pravno valjani kao i bračni ugovori.
U svom najosnovnijem obliku, domaći partnerski ugovor može pružiti pravno obvezujući okvir za nevjenčane parove ili čak cimere. Uvjeti takvog ugovora mogli bi uključivati postotak troškova kućanstva koje plaća svaki partner, mogu li partneri zajednički voditi i time biti zajednički odgovorni za financijske račune, te na koji način bi se sva imovina stečena tijekom partnerstva podijelila nakon njegovog raskida. Domaće partnerske sporazume često traže parovi koji su uključeni u dugoročne veze, gdje zakoni o razvodu ne bi pružili zaštitu od toga da jedan partner financijski iskorištava drugoga.
Domaći zakoni o partnerstvu razlikuju se od države do države u SAD-u i obično se usredotočuju na pitanja zdravstvenog osiguranja i posjeta bolnici. Od 2011. deset država nudilo je neki ograničeni oblik prava prema domaćem partnerskom ugovoru, dok je još pet nudilo istospolne brakove. Osim toga, brojne zemlje ponudile su nacionalno priznata domaća partnerstva. Kao iu Sjedinjenim Državama, prava koja se dodjeljuju domaćim partnerskim ugovorom razlikuju se po svom opsegu od zemlje do zemlje. Neuspjeh bilo koje nacionalne vlade da prizna domaća partnerstva, međutim, ne poništava automatski pravni status domaćeg partnerskog sporazuma.