Pravo o nemaru je sfera deliktnog prava koja ima za cilj davanje povrata žrtvama koje je povrijedio netko tko djeluje bez odgovarajuće razine skrbi. Za valjanu tužbu zbog nemara potrebno je utvrditi četiri elementa: dužnost prema žrtvi, povredu te dužnosti od strane nemarne strane, štetu koja je nastala žrtvi i povredu koja je uzrok te štete. Nadalje, zakon o nemaru smatra da neke radnje rezultiraju automatskim kršenjem, bez obzira na druge činjenice, koje se naziva nemar sam po sebi. Svaka strana za koju se utvrdi da je postupila nemarno može postaviti jednu ili više obrana kako bi umanjila ili negirala tužbeni zahtjev, obično pridonosni nemar ili usporedni nemar.
Četiri glavna elementa zakona o nemaru su dužnost, povreda, šteta i neposredni uzrok. Dužnost može proizaći iz određenog odnosa između stranaka, npr. poslodavca i njegovog zaposlenika, gosta ili liječnika i njegovog ili njezinog pacijenta. Povreda ove dužnosti općenito se događa kada strana koja obnaša dužnost postupa na način koji ne odgovara pažljivosti s kojom bi postupila razumna osoba na svom položaju. Šteta žrtvi obično se mjeri u financijskom smislu, a u slučaju osobne ozljede sud ima diskreciono pravo da dodijeli financijsku štetu za kompenzaciju bilo kakve boli i patnje uz naknadu za medicinske račune. Prilikom utvrđivanja je li povreda bila neposredan uzrok štete, sud će obično pitati bi li se šteta dogodila “da nije bilo” dotične povrede.
U nekim slučajevima, elementi zakona o nemaru kao što su dužnost i povreda su automatski zadovoljeni okolnostima bez obzira na druge operativne činjenice, što se naziva nemarom per se. Općenito se to događa tamo gdje postoji neki zakon koji nesavjesna strana krši, što rezultira određenom štetom za žrtvu. Klasičan primjer nemara per se je prometna nesreća u kojoj nesavjesna strana vozi preko navedene brzine. Kršenjem zakona o prekoračenju brzine i izazivanjem nesreće, smatrat će se da je vozač sam po sebi bio nemaran bez obzira na druge činjenice.
Zakon o nemaru ima dvije primarne obrane koje nesavjesne strane mogu tvrditi kako bi zabranile ili umanjile žrtvin zahtjev. Većina jurisdikcija priznaje usporedni nemar pri čemu nemarna strana može tvrditi da je nemar žrtve također pridonio nesreći. Nalaznik će razmotriti okolnosti, utvrditi u kojem postotku je žrtva kriva za štetu i razmjerno umanjiti naknadu štete. Manji broj jurisdikcija priznaje doktrinu doprinosnog nemara gdje ako je žrtva barem napola kriva za uzrok štete, njoj ili njoj je potpuno zabranjeno naplatiti od nemarne strane.