Pravo na obrazovanje znači da svi ljudi imaju pravo na besplatno osnovno ili osnovno obrazovanje bez obzira na spol, socioekonomski status ili druge čimbenike. Općenito je priznato kao osnovno ljudsko pravo od Opće deklaracije o ljudskim pravima 1948. godine, a od tada je uključeno u nekoliko drugih ugovora i konvencija. Nacionalne vlade trebale bi podržati provedbu ovog prava uključivanjem u svoj ustav i zakone, kao i osiguravanjem potrebnih financijskih sredstava. Zagovornici prava na obrazovanje vide ga kao izjednačavanje za otvaranje mogućnosti za mnoge građane svijeta.
Iako mnogi smatraju da je usmjereno na djecu, pravo na obrazovanje odnosi se na sve dobne skupine. Sugerira da svatko ima pravo na osnovnu razinu školovanja, koja se često naziva osnovno ili temeljno obrazovanje, te da bi daljnje razine obrazovanja trebale biti dostupne i dostupne svima. Također je propisano da osnovno obrazovanje treba biti besplatno za primatelja, te da mora biti obvezno, odnosno obavezno. Srednje obrazovanje, poput srednje škole, također bi trebalo biti otvoreno za sve učenike. Visoko obrazovanje, tj. fakultet ili sveučilište, treba biti dostupno i dostupno onima koji imaju sposobnost i prethodno učenje da imaju koristi od njega. Kao primarni cilj potiče se uvođenje besplatnog obrazovanja na srednjoj i višoj razini.
Pravo na obrazovanje univerzalno je priznato kao nešto na što svi pojedinci imaju pravo. Priznato je kao osnovno ljudsko pravo od Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. koju su usvojili Ujedinjeni narodi (UN). Također je uključen u druge važne ugovore i sporazume kao što su Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Konvencija UN-a o pravima djeteta. Ostvaren je napredak u osiguravanju pristupa osnovnim razinama obrazovanja u mnogim područjima, ali u brojnim zemljama još uvijek postoje značajne prepreke, posebice za djevojčice. Postoje stalni napori da obrazovanje postane uistinu univerzalno, posebno u ekonomski nepovoljnim područjima svijeta.
Obveza i odgovornost za ostvarivanje prava na obrazovanje padaju prvenstveno na nacionalne vlade. Te bi vlade trebale donijeti zakone koji zahtijevaju univerzalno obrazovanje i pružiti potrebnu financijsku potporu. Usklađenost se ocjenjuje korištenjem kriterija poznatih kao “4 As framework” koji propisuje da pravo na obrazovanje bude korisno i korisno, ono mora biti dostupno, dostupno, prihvatljivo i prilagodljivo. Dostupnost je definirana kao besplatna za sve i podržana državnim financiranjem, a dostupnost znači da svatko može sudjelovati bez diskriminacije. Prihvatljivost se odnosi na to da je obrazovni sadržaj relevantan, prikladan i nediskriminirajući, a prilagodljivost znači da kada se potrebe društva promijene, učenje se također treba razvijati.
Zagovornici prava na obrazovanje vide ga kao jednu od primarnih metoda poboljšanja života pojedinaca diljem svijeta. Nakon što se obrazuju, ljudi će bolje razumjeti svoja prava i zalagati se za sebe i druge. Mogu biti opremljeni da aktivno sudjeluju u svojim zajednicama kao pozitivnim utjecajima i da ispunjavaju svoje odgovornosti kao građani slobodnog društva. Povećava se njihova sposobnost razumijevanja i prihvaćanja različitosti drugih, a povećava se i sposobnost poboljšanja svoje financijske situacije.