Kodifikacija je proces u kojem su zakoni organizirani na logičan način. Vlade kontinuirano dopunjuju zakon i mijenjaju postojeće zakone. To znači da bi gledanje zakona samo kronološki brzo moglo postati zastrašujuće, posebno u zemljama s pravnim sustavima koji su vrlo stari. Kodifikacija omogućuje da se zakoni skupe u grupe koje se mogu uvezati u kodeks ili zakonsku knjigu, što ljudima omogućuje mnogo lakše traženje određenih područja zakona jer su slični zakoni grupirani zajedno. Proces kodifikacije je kontinuiran i može biti popraćen rekodifikacijom, koja je povremeno potrebna za čišćenje postojećih pravnih kodeksa.
Jedan od načina predstavljanja zakona je u obliku zakona o sjednicama, koji su poredani kronološkim redom. Zapravo, većina vlada održava zakone o sjednicama jer oni pružaju važnu evidenciju o tome kada su zakonske promjene napravljene i mogu biti vrijedni povijesni dokumenti za ljude zainteresirane za proučavanje povijesti zakonodavstva i zakona. Međutim, traženje određenih područja zakona u zakonima o sjednicama može biti košmarni zadatak kada zakoni i njihove izmjene i dopune mogu biti razdvojeni značajnim vremenskim razmacima, a drugi zakoni koji se na njih odnose mogu biti razbacani drugdje u tekstu.
Stoga većina vlada također kodificira. Kada se zakoni kodificiraju, oni se grupiraju u određena poglavlja, naslove i tako dalje unutar zakona kako bi se mogli pronaći, a sve izmjene i dopune zakona prilažu se izravno uz njega u kodeksu tijekom procesa kodifikacije. Prilikom ponovnog kodiranja, suvišni, zastarjeli i pogrešni zakoni se brišu iz knjiga tako da kodeks sadrži jasnu, kohezivnu skupinu zakona koji nisu u suprotnosti jedni s drugima.
Proces kodifikacije može biti dugotrajan. Obično kada se predlažu novi zakoni, zakonodavci bilježe područje kodeksa u koje bi ih trebalo umetnuti kako bi se nakon usvajanja mogli lako kodificirati. Isto tako, nova sudska praksa također upućuje na područja kodeksa na koje se odnosi kako bi se mogli kodificirati i unakrsno upućivati. Budući da se pravne knjige kontinuirano ažuriraju promjenama i novim zakonima, također se moraju redovito ponovno tiskati kako bi ljudi imali pristup najnovijim pravnim standardima i statutima.
Pravni znanstvenici sudjeluju u kodifikaciji, kao i ljudi koji provode istraživanja za zakonodavce kako bi im pomogli odrediti gdje treba umetnuti nove zakone. Mnoge vlade uspostavile su elektroničke baze podataka zakona koje omogućuju ljudima pristup najnovijoj verziji zakona, a te su baze podataka sve popularnija alternativa skupim fizičkim kodeksima koje je potrebno rutinski mijenjati.