Kaznena kleveta je čin priopćavanja nečega negativnog ili štetnog o drugoj strani i impliciranja da je to činjenica, a u stvarnosti je lažna. Ova komunikacija može biti usmena ili pisana i odnosi se na bilo koji oblik medija. Druga strana može biti pojedinac, grupa ljudi, tvrtka ili organizacija.
Ove vrste uvreda mogu biti poznate i kao kleveta, kleveta ili kleveta. Kleveta je svaka kaznena kleveta koja se prenosi usmeno. Kleveta je izraz za sve pisane ili slikovne oblike ovog kaznenog djela. Trgovačka kleveta se posebno odnosi na lažne izjave o poslovnim proizvodima, često poljoprivrednih. Ove netočne izjave mogu se odnositi na karakter pojedinca ili grupe, poslovno ponašanje, etiku, financijski položaj i drugo.
Optužbe moraju biti implicirane ili navedene kao činjenice i dokazane lažne da bi se smatrale kaznenom klevetom. U nekim slučajevima, namjera strane koja daje izjavu također se mora pokazati kao zlonamjerna. Mnoge zemlje imaju zakone protiv počinjenja ovog zločina koji dopuštaju klevetanom, također poznatom kao tužitelj, da traži posljedice protiv oštećene strane ili strana.
U Sjedinjenim Državama te optužbe rješavaju lokalni sudovi, a kazna se uvelike razlikuje od regije do regije. SAD je jedna od najtežih država za procesuiranje slučajeva kaznene klevete. To je zbog prava na Prvi amandman zemlje, koji štiti slobodu govora. Sudovi su često pozvani da odluče kada su objavljene informacije istinite i zaštićene, a kada su nepotrebne, neistinite i destruktivne za druge.
Izjave koje se smatraju mišljenjem ili poštenom kritikom ne mogu se krivično goniti kao kleveta. Informacija koju javnost ne smatra vjerodostojnom također se ne smatra klevetničkom ili klevetničkom. Na primjer, novine koje tvrde da je političar u stvarnosti vanzemaljac iz svemira ne bi bile krive za kaznenu klevetu iako bi se izjava mogla smatrati negativnom.
U nekim su zemljama osjećaji pojedinca zaštićeni kao i njegov ili njezin ugled. Tužitelji mogu tužiti nekoga za povredu njihovog emocionalnog blagostanja kao rezultat danih lažnih izjava. Ove tvrdnje mogu biti poznate i kao napad na nečiju čast.
Zakoni također postoje kako bi zaštitili pojedince ili skupine od objavljivanja činjeničnih informacija koje su jednako štetne za njihov ugled. Informacije koje su stavljene na raspolaganje javnosti istinite i negativne poznate su kao javno objavljivanje privatnih činjenica. Ove istinite izjave moraju se smatrati štetnim za drugu stranu na koju se odnose, a također se moraju smatrati irelevantnima za javnost.