Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) kaže da je većina razvijenih zemalja prihvatila kronološku dob od 65 godina kao definiciju starijih osoba. Zakon o skrbi za starije osobe odnosi se na zakone koji se odnose na probleme s kojima se susreću starije osobe. To uključuje način na koji se o njima brine, provedivost ugovora koje sklapaju i kako ih medicinski osiguravatelji tretiraju. Kršenja zakona koji se odnose na starije osobe mogu imati građanskopravne ili kaznene posljedice ovisno o zakonima koji se krše.
Svaka država u Sjedinjenim Državama (SAD) ima tijelo zakona o skrbi za starije osobe. Međutim, ovi zakoni nisu dosljedni. To znači da iako postoje odvjetnici koji su specijalizirani za zakon o skrbi za starije osobe, oni također imaju tendenciju da se dodatno specijaliziraju za zakone svoje države. Čak i ako se specifičnosti zakonodavstva razlikuju, postoje određene teme koje se u određenoj mjeri obrađuju.
Na primjer, jedan od glavnih ciljeva većine zakona o skrbi za starije osobe je zaštititi te pojedince od zlostavljanja i iskorištavanja ljudi koji su preuzeli odgovornost kao njihovi skrbnici. Starije osobe mogu biti ranjive fizički, psihički i financijski, što im olakšava iskorištavanje. Kako se to ne bi dogodilo, često postoje propisi koji navode standarde za zdravstvene ustanove, ustanove za pomoć u životu i osoblje u tim tvrtkama. Ako te osobe na određene načine krše zakon o skrbi za starije, rezultat bi mogao biti gubitak licence, što bi im oduzelo mogućnost pružanja profesionalne skrbi za starije osobe.
Određeni propisi se odnose na ponašanje članova obitelji koji djeluju kao skrbnici. Zakon o skrbi za starije osobe također regulira odnose između starijih osoba i pojedinaca s kojima mogu biti u zakonskom odnosu. To uključuje računovođe, povjerenike i one s punomoći. U mnogim jurisdikcijama, na primjer, sporazumi i ugovori koje sklapaju starije osobe smatraju se neprovedivim ako su sklopljeni pod neetičkim uvjetima ili ako su krajnje nepošteni.
Ova vrsta zakona također se odnosi na ono što će se dogoditi kada osoba umre. Općenito, starije osobe imaju pravo da imenuju izvršitelja svoje imovine. Također obično mogu odrediti kako bi željeli da se preostala imovina koristi ili distribuira.
Starije osobe obično imaju više zdravstvenih problema od mlađih ljudi. Propisi koji usmjeravaju federalne socijalne usluge kao što su Medicaid i Medicare mogu se smatrati zakonom o skrbi za starije osobe. Nadalje, ova vrsta zakona obično opisuje ponašanje privatnih osiguravatelja. Mnogo je zakona usmjereno na sprječavanje osiguravajućih društava da nepravedno postupaju s pojedincima koji su dosegli potonje životne faze.