Zakon o jednakim kreditnim mogućnostima, koji se obično naziva ECOA, dio je zakona Sjedinjenih Država koji većini zajmodavaca zabranjuje diskriminaciju na temelju rase, vjere, nacionalnog podrijetla, spola, bračnog statusa, dobi ili izvora prihoda. Zakon je donesen 1974. godine kao dio većeg Zakona o zaštiti potrošačkih kredita (CCPA). Zakon o jednakim mogućnostima kreditiranja mijenja CCPA zabranjujući diskriminaciju na bilo kojoj razini procesa kreditiranja. Vjerovnici i dalje mogu tražiti od zajmodavca da dostave određene osobne podatke, ali prema zakonu ne mogu koristiti te podatke kako bi odlučili hoće li produžiti zajam ili odrediti koji će biti uvjeti bilo kojeg rezultirajućeg zajma.
Zakon o jednakim kreditnim mogućnostima kodificiran je u Zakonu Sjedinjenih Država, statutarnom zakonu Sjedinjenih Država, u 15 USC odjeljak 1691. Zakon se primjenjuje na svaku osobu ili entitet koji “redovito produžuje, obnavlja ili nastavlja kredit”, kao i svatko tko sudjeluje u odlučivanju takve osobe ili subjekta. Banke, hipotekarni zajmodavci i svi komercijalni vjerovnici su pokriveni. Osobni zajmovi između prijatelja ili jednokratni zajmovi između stranaka koje nisu redoviti zajmodavci obično nisu.
Provedba Zakona o jednakim kreditnim mogućnostima važan je dio mnogih aspekata pravne prakse SAD-a. Zakon je važan za savezno bankovno zakonodavstvo Sjedinjenih Država u mjeri u kojoj pokriva banke i komercijalne financijske zajmodavce. Također se često pojavljuje u stambenom pravu i zakonu o nekretninama, budući da njegove odredbe pokrivaju stambene zajmodavce i zajmove za nekretnine. Zakon također dotiče zakon o zaštiti potrošača s obzirom na tvrtke za kreditne kartice, osobne kreditne produžetke i kamatne stope.
U velikoj mjeri, Zakon o jednakim kreditnim mogućnostima osmišljen je kako bi se osiguralo da svi pojedinci koji podnose zahtjev za kredit budu tretirani pod jednakim uvjetima. Zakon izričito zabranjuje diskriminaciju na temelju rase, vjere, nacionalnog podrijetla, spola, bračnog statusa, dobi ili primanja javne pomoći kao što je socijalna pomoć. Diskriminacija je zabranjena kako u odlučivanju o odobravanju zajma tako i u bilo kojem drugom aspektu postupka davanja zajma, kao što je određivanje kamatnih stopa, kamata ili kazni.
Vjerovnici i dalje mogu pitati o osobnim podacima kao što su bračni status ili dob kada odlučuju hoće li odobriti zajam ili produžiti kredit. Sve što Zakon o jednakim kreditnim mogućnostima kaže jest da vjerovnik ne može koristiti niti jedan od navedenih čimbenika da utječe na odluku. U nekim slučajevima, zajmoprimci mogu odlučiti prijaviti svoje demografske i osobne podatke kako bi savezne agencije mogle bolje pratiti prate li zajmodavci pravila zakona.
Kakva je vrsta zajma u pitanju utječe na to tko provodi akt. Federalna trgovinska komisija primjenjuje zakon na većinu scenarija potrošačkih kredita, dok ga Ministarstvo za stambeni i urbanistički razvoj primjenjuje na transakcije zajmova za nekretnine. Federalna korporacija za osiguranje depozita provodi zakon protiv većine poslovnih banaka. Ako je određeni zajmodavac uspostavio rutinski obrazac diskriminacije, Ministarstvo pravosuđa će se obično uključiti. Agencije prate praksu zajmodavca, ali i ovise o pritužbama potrošača kako bi poduzele nešto.
Zakon također predviđa privatno pravo na tužbu, što znači da pojedinci koji smatraju da su bili diskriminirani mogu sami podnijeti tužbu, a da ne idu preko savezne agencije. Pritužbe na diskriminaciju prema Zakonu o jednakim mogućnostima kreditiranja podnose se američkom saveznom okružnom sudu. Federalni okružni sudovi primjenjuju savezni zakon, ali imaju sjedište u svakoj državi. Pojedinci koji vjeruju da nisu bili jedine žrtve diskriminacije određenog zajmodavca mogu odlučiti pokrenuti grupnu tužbu, koja spaja mnoge tužitelje sa sličnim pritužbama u jedan zahtjev. Novčana šteta i povrat obično su veći u grupnim tužbama.
Podnošenje tužbe na saveznom sudu složen je poduhvat, bilo pojedinačno ili u ime klase. Tužbe dopuštaju oštećenim stranama da naplate odštetu koja možda neće biti dostupna u ovršnoj radnji savezne agencije, ali također oduzimaju više vremena, resursa i znanja nego jednostavno upozoravanje agencije na moguću zlouporabu. Obično je najbolje konzultirati se s odvjetnikom prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne radnje.