Smrtna kazna za maloljetnike uključuje izricanje smrtne kazne za zločince koji su bili mlađi od 18 godina kada su počinili smrtni zločin. Smrtni zločin u Sjedinjenim Državama definira se kao ubojstvo, masovno ubojstvo, genocid ili izdaja. Konvencija Ujedinjenih naroda (UN) o pravima djeteta zabranjuje smrtnu kaznu za maloljetnike. Od 2010. samo dvije zemlje — Iran i Somalija — izriču smrtnu kaznu za kriminalce mlađe od 18 godina.
Vrhovni sud Sjedinjenih Država presudio je 1988. da je smrtna kazna neustavna za kriminalce koji su u vrijeme zločina imali 15 ili manje godina. U slučaju Thompson protiv Oklahome, Thompson je osuđen za sudjelovanje u ubojstvu svog bivšeg šogora. U to vrijeme, studija o 14 maloljetničkih slučajeva u kojima se čekala smrtna kazna pokazala je da je većina umiješanih kriminalaca doživjela traume glave kao djeca ili su tijekom života bili podvrgnuti fizičkom, psihičkom ili seksualnom zlostavljanju. Samo dva počinitelja imala su kvocijent inteligencije (IQ) veći od 90, a većina je bila nepismena ili je naučila čitati u zatvoru.
Dana 1. ožujka 2005. Vrhovni sud SAD-a donio je zakon koji je isključio smrtnu kaznu za sve kriminalce mlađe od 18 godina. U to vrijeme ova je presuda bila pogođena 72 zatvorenika u 20 država. Slučaj o kojem je riječ je Roper protiv Simmonsa, u kojem je Simmons počinio ubojstvo s predumišljajem tijekom provale kada je imao 17 godina. Simmonsova problematična pozadina nije otkrivena poroti koja ga je osudila na smrt.
Vrhovni je sud temeljio svoje ispitivanje na presudi Atkins protiv Virginije iz 2002. godine, u kojoj je proglašeno neustavnim izricanje smrtne kazne mentalno retardiranim kriminalcima prvenstveno zato što nisu mogli razumjeti svoju krivnju. Argumenti su se koncentrirali na nezrelost i nesposobnost zločinca, zbog svoje dobi, da shvati posljedice svog zločina. Naposljetku je otkriveno da su “nastali standardi pristojnosti” utvrdili da je maloljetnička smrtna kazna prekršila Osmi i 14. amandman.
Oprečna mišljenja dovela su u pitanje “nacionalni konsenzus” mišljenja o maloljetničkoj smrtnoj kazni, jer je samo 18 od 38 država koje su tada imale smrtnu kaznu zabranjivalo smaknuće maloljetnika, te se pitaju je li takav konsenzus uopće relevantan. Dovedena je u pitanje i sklonost tadašnjeg Vrhovnog suda da se u tumačenju Ustava SAD-a poziva na strano pravo. Tvrdilo se da je uloga pravosuđa odlučivati o onome što zakon kaže, a ne o onome što bi trebalo reći. Od 2010. godine smrtnu kaznu ima 35 američkih država.