Antiterorističko zakonodavstvo sastoji se od zakona koji imaju za cilj spriječiti nasilne akte usmjerene na civile i uhvatiti počinitelje takvih djela, a mogu se donijeti kao odgovor na određeni teroristički incident. Često ovaj zakon proširuje zakonske ovlasti vladinih agencija izvan njihovog uobičajenog djelokruga, ali posebne odredbe zakona ovise o zemlji u kojoj je donesen i okolnostima pod kojima su osumnjičenici pritvoreni.
Novi antiteroristički zakon može pokušati definirati terorizam ili teroristički čin. Općenito se smatra da su teroristički akti nasilni akti čiji je cilj izazvati strah u stanovništvu, općenito uz zanemarivanje sigurnosti članova tog društva. Terorističke akte općenito čine pojedinci iz ideoloških razloga, a djela nasilja koje provode vlade ili zemlje općenito se ne nazivaju terorizmom već se smatraju ratnim djelima.
Antiterorističko zakonodavstvo općenito će omogućiti policiji i obavještajnim agencijama širi prostor u slučajevima povezanim s terorizmom nego što bi to bilo dopušteno u drugim vrstama slučajeva. Na primjer, obavještajnoj agenciji može biti dopušten daljnji pristup privatnim evidencijama osumnjičenih za terorizam nego onima osumnjičenih u običnom kaznenom predmetu. Vlastima se također može dopustiti da nadziru i prisluškuju osumnjičenika za terorizam bez vladine ili sudske dozvole koja je inače potrebna za to.
Ovisno o jurisdikciji, antiteroristički zakoni mogu proširiti ovlasti policije za pritvaranje osumnjičenika u slučajevima terorizma. Dok se osumnjičenima koji nisu za terorizam općenito dopušta pravilan postupak kako bi se osiguralo da ne budu nepravedno privedeni, osumnjičenima za terorizam ta prava možda neće biti data. Osim toga, vrijeme u kojem osumnjičeni za terorizam može biti pritvoren bez podizanja bilo kakve pravne optužbe protiv njega može biti mnogo duži nego za one koji nisu osumnjičeni za terorizam.
U sudskom sustavu zakonodavstvo protiv terorizma može dopustiti tužiteljima da optuže osumnjičene za terorizam drugačije od drugih vrsta optuženika. U nekim slučajevima, dokazi dani protiv optuženika mogu biti tajni, što znači da optuženik možda ne zna koje dokaze vlada ima protiv njih. Kazne za osuđene teroriste mogu biti dulje ili strože nego za druga kaznena djela.
Antiterorističko zakonodavstvo također može promijeniti način na koji se financiranje daje prioritetu u vladinim agencijama. Novac se može premjestiti u policiju i zaštitu određenih područja u kojima se čini da će se teroristički akti, uključujući cyber terorističke napade, vjerojatno dogoditi. Zakon također može zahtijevati od različitih vladinih agencija, kao što su državne i savezne službe za provođenje zakona, da dijele informacije.
Uz borbu protiv neposrednih počinitelja terorističkih akata, antiterorističkim zakonodavstvom može se definirati i kazna za one koji na bilo koji način pomažu ili pomažu teroristima. To može uključivati one koji financijski podržavaju terorističke skupine ili koji štite teroriste od kaznenog progona. Praćenje financijskih poslova organizacija za koje se vjeruje da su povezane s terorističkim djelima često je ključna komponenta antiterorističkog zakonodavstva.
Zagovornici građanskih prava često će se usprotiviti ovakvoj vrsti zakona. Protivnici smatraju da ovi zakoni daju veliku moć vladi, a daju malo nadzora nad načinom na koji se te ovlasti koriste. Grupe za građanska prava također smatraju da takvo zakonodavstvo previše zadire u osobnu privatnost.