Wergild ili weregeld je novac koji se plaćao za obeštećenje žrtvama zločina u saksonskoj kulturi. U slučaju žrtava ubojstva, novac je isplaćen žrtvinoj obitelji ili gospodaru. Plaćanjem wergild-a krivci su mogli podmiriti sve obveze vezane uz zločin i stvar bi se smatrala riješenom. Prema saksonskom zakonu, iznos plaćenog wergild-a varirao je ovisno o društvenom statusu žrtve i prirodi zločina; novac se općenito plaćao za ubojstva, teške ozljede i velike krađe imovine. Sustav je s vremenom postao prilično kompliciran, pružajući zanimljive uvide u to kako su se ljudi i dobra cijenili u saksonskoj kulturi.
Kada bi krivac zločina bio identificiran, toj osobi bi se ponudila mogućnost da plati wergild u iznosu koji je određen zakonom. Zločini počinjeni nad visokopozicioniranim članovima društva imali su doslovno veću cijenu, dok neki članovi društva zbog niskog društvenog statusa uopće nisu imali pravo na wegild. U nekim slučajevima novac je bio dužan ne samo žrtvi, već i žrtvinom gospodaru.
Ako krivac nije mogao platiti novac ili je odbio platiti, obitelj žrtve imala je pravo na osvetu. To je pravo često bilo obveza, jer ljudi nisu mogli dopustiti da zločini prođu nezapaženo ili nekažnjeno. U mnogim slučajevima to se pretvorilo u krvnu osvetu koja se proteže kroz više generacija dok su se obitelji međusobno osvećivale i čekale osvetu za svoje postupke.
Ovaj izraz, koji se prevodi kao “čovjekovo zlato”, odražava važne koncepte i vrijednosti u saksonskom društvu. Mogućnost obeštećenja žrtvama kao oblik kazne bila je uobičajena u mnogim društvima i još uvijek se koristi u nekim regijama svijeta i danas. Znanstvenici koriste dokumentaciju koja uključuje slučajeve kada je wergild plaćen kako bi saznali više o tome kako su Sasi cijenili članove svog društva zajedno s njihovim stvarima. Ovi zapisi također nude zanimljive informacije o vrstama zločina koje su ljudi počinili i njihovoj učestalosti.
Na kraju je ovaj koncept postupno ukinut. U slučajevima kada su ljudi nekada mogli platiti odštetu, smrtna kazna jer je preferirana metoda kažnjavanja. U mnogim slučajevima, društva su usvojila praksu obeštećenja i smrtne kazne, kao što se vidi u srednjovjekovnoj Engleskoj gdje je ljudima koji su počinili određene zločine kruna mogla oduzeti njihovu imovinu uz osudu na smrt. Nije slučajno, to je omogućilo kruni da koncentrira moć i bogatstvo uz pružanje snažnog destimulira za sudjelovanje u zločinima poput izdaje, gdje je oduzimanje cjelokupne imovine bila automatska kazna. Čak i ako su ljudi bili spremni suočiti se sa smrtnom kaznom, većina je oklijevala ostaviti svoje obitelji siromašnim.