Javni branitelji su odvjetnici koji brane osobe optužene za kazneno djelo i ne mogu platiti njihove/njezine usluge. Umjesto toga, državnim braniteljima obično država nadoknađuje troškove, obično u manjem iznosu nego što bi odvjetnik zaradio u privatnoj praksi. Potreba za pružanjem odvjetnika optuženima za zločin nije pojačana sve do 1960-ih. Trenutni sustav javne obrane je zbog predmeta Vrhovnog suda Gideon protiv Wainwrighta.
G. Gideon je tvrdio da je nemoguće dodijeliti vještinu odvjetnika kada se branio od kaznenih optužbi. Gideonov argument pobijedio je na Vrhovnom sudu, koji se složio da je privatna osoba, osobito ona bez značajnog obrazovanja ili platežne sposobnosti, potrebna stručnost odvjetnika kako bi pripremila adekvatnu obranu. Ova odluka bila je u skladu sa 6. amandmanom koji precizira da osobe koje su optužene za kazneno djelo imaju pravo na branitelja. Ipak, ne mogu si svi priuštiti savjet. Stoga su mnogi gradovi, županije i države odgovorili na odluku Gideona V. Wainwrighta i osnovali urede javnih branitelja.
Ponekad se javni branitelji nazivaju kaznenim braniteljima. Privatni branitelji mogu služiti kao javni branitelji kada žele, bez obzira na platežnu sposobnost klijenta, što se obično naziva preuzimanje predmeta “pro bono”. U ovom slučaju, javni branitelj može činiti bezbroj drugih stvari osim sudjelovanja u obrani nekoga tko je optužen za kazneno djelo. On ili ona mogu raditi u mnogim različitim područjima prava. Privatni odvjetnik može postati i javni branitelj kada ga za to odredi sud. U okruzima bez punog ureda za obranu, određeni privatni odvjetnici mogu se izmjenjivati radeći kao javni branitelji, tako da svatko kome je potreban odvjetnik za pripremu svoje obrane ima takav pristup.
Javni branitelji pomažu klijentima da se pripreme za suđenje, izlažu sve ponude nagodbi o priznanju krivnje, organiziraju stručno svjedočenje kada je to potrebno i savjetuju klijente o najboljem načinu vođenja slučaja. Javni branitelj istražuje pravna pitanja koja se odnose na predmetni predmet, te sastavlja ili uz pomoć osoblja sastavlja sve pravne podneske potrebne za nastavak suđenja. Uključuje se u obranu svog klijenta, tko god to bio i bez obzira na počinjeni zločin, te koristi zakon kako bi klijentu ponudio najbolju obranu. S klijentom razgovara o tome kako bi se klijent trebao izjasniti, istražuje sva olakotna pitanja koja bi mogla pružiti bolju obranu i u biti sudjeluje u svim aspektima obrane od prijedloga prije suđenja do zahtjeva nakon suđenja.
Sve veća zabrinutost u sve zapušenijem sudskom sustavu je koliko učinkovito javni branitelji mogu obavljati svoj posao kada je veliki broj predmeta. Neki se klijenti žale da se sa svojim javnim braniteljima ne susreću do dana suđenja, a nemaju puno savjeta osim brzih konzultacija pred vratima sudnice. To može biti slučaj u nekim dijelovima zemlje, a postoje statistički podaci koji pokazuju da će osoba koju brani javni branitelj vjerojatnije služiti dulju kaznu ili biti osuđena. S druge strane, privatni kazneni odvjetnici mogu imati više resursa, poput pristupa stručnjacima za svjedočenje u korist obrane, koji možda nisu jednako dostupni i javnim braniteljima.
Ovo je pitanje koje se i dalje treba baviti, posebno u područjima gdje teška kriminalna aktivnost znači preopterećene javne branitelje. Budući da bi sva suđenja i sve obrane teoretski trebali biti jednaki, javnom branitelju je potrebno vrijeme da nastavi i brani predmet s punom pažnjom te mu je potreban pristup resursima vještačenja. Bez takvog vremena i sredstava, čak i najvještiji i najvještiji javni branitelj možda neće biti u stanju pripremiti najbolju moguću obranu za klijenta, što može dovesti do nejednakosti u načinu na koji se klijenti tada prosuđuju.