Pojam hodanje po pješacima zapravo pokriva mnoštvo prekršaja pješaka, koji uglavnom uključuju neprijelazak gradskih ulica na određenim raskrižjima ili pješačkim prijelazima. Može se smatrati prekršajem ako policijski službenik smatra da je postupanje pješaka namjerno kršenje postojećeg pravilnika. Inače, službenik može odlučiti izdati strogo upozorenje protiv budućih prekršaja. Kazna za kartu može biti iznenađujuće velika, slično prekršajnim prekršajima za vozače.
Jaywalking može biti vrlo opasna praksa i za pješake i za vozače. Vozači mogu očekivati da će se drugi vozači vratiti svojim parkiranim vozilima, ali možda nisu spremni za pješake koji iznenada prelaze ulicu između tih parkiranih automobila. Čak i ako su prometni uvjeti spori u jednom smjeru prometa, šetač se može naći zarobljen na sredini ulice kada se vozila pojave u suprotnom traku.
Druga opasnost je nagla promjena smjera kretanja pješaka. Raskrižja s pješačkim prijelazima projektirana su tako da pješačkom prometu omoguće bočno, a ne dijagonalno prelaženje. Promet vozila još uvijek legalno teče u suprotnom smjeru, ali neki pješaci odlučuju prijeći dijagonalno protiv prometa kako bi ilegalno štedjeli vrijeme. Prelazak ulice protiv protoka prometa ili promjena smjera u srednjem toku možda su najflagrantnija kršenja odredbi o hodanju.
Podrijetlo izraza se poklapa s dolaskom “kočije bez konja” na prijelazu iz 20. stoljeća. Riječ “šojka” u to je vrijeme imala nekoliko različitih konotacija, ali ona koja je, čini se, najbolje opisivala opasnu praksu, podrazumijevala je nesofisticiran rube. Nasumično prelazak ulice ili ignoriranje drugih pješačkih pravila u velikom gradu smatralo bi se tipičnim ponašanjem za neobrazovanu “šojku”. Stoga su mnoge rane uredbe usvojile ovaj žargonski izraz za opisivanje samog kršenja. Iako je podrugljivi žargonski izraz prije nekoliko desetljeća nestao, naziv je ostao za opisivanje nepromišljene prakse prelaska ulice između raskrižja.