Zakonodavna namjera odnosi se na to koje je ciljeve zakonodavno tijelo pokušavalo postići donošenjem nekog zakona. Dokazi o namjeri obično se prikupljaju ispitivanjem zakonodavne povijesti, što može uključivati bilo koju dokumentaciju koja je pratila stvaranje i donošenje zakona ili statuta. Zakonodavna namjera izvor je mnogih pravnih kontroverzi, ne samo oko tumačenja, već i oko valjanosti korištenja drugih izvora osim teksta zakona za tumačenje zakona.
Zakonodavno tijelo obično ne donosi zakone bez razloga; gotovo svaki zakon prolazi kroz dubinsko istraživanje, izvješćivanje i proces rasprave prije nego što uopće dođe na glasovanje. Ovaj proces stvara obilje materijala o problemima oko zakona, uključujući izvješća odbora, napomene sponzora, povezane zakone, prethodnu sudsku praksu i transkripte ili snimke svjedočenja. Sve ove informacije mogu biti važne u opisivanju ne samo kako je zakon nastao, već i onoga što je trebao postići.
Neki tvrde da je zakonodavna namjera nevažna; bitan je tekst zakona. Koristeći zakonodavnu povijest i druge načine impliciranja namjere, kritičari sugeriraju da ljudi protiv zakona jednostavno pokušavaju progurati reformu koja nije uspjela u početnom usvajanju zakona. Drugim riječima, da je namjera uistinu bila drugačija od onoga što sugerira tekst zakona, prijedlog zakona uopće ne bi prošao. Štoviše, budući da se zakonodavno tijelo sastoji od pojedinaca, a ne od jednog glasa, vjerojatno će postojati svjedočanstva, izvješća i drugi povijesni dokumenti u prilog svakom argumentu koji se može izokrenuti kako bi odgovarao bilo kojoj teoriji namjere.
Pobornici korištenja argumenata zakonodavne namjere sugeriraju da, iako su u idealnom slučaju zakoni dovoljno jasni da je namjera očita, još uvijek postoje praznine i rupe u zakonima koje zahtijevaju tumačenje. Budući da se od sudaca i pravnih stručnjaka traži da razjasne ove praznine, razumijevanje namjere zakonodavnog tijela u donošenju zakona može pomoći tim stručnjacima da dođu do održivog tumačenja. Osim toga, neki zagovornici tvrde da se svijet mijenja: zakonodavci 19. stoljeća nikako nisu mogli predvidjeti tehnološki i društveni razvoj suvremenog svijeta, pa bi njihova namjera u stvaranju duha zakona mogla biti korisniji vodič od teksta arhaični zakon.
Korištenje zakonodavne namjere u pravnom tumačenju igra važnu ulogu u raspravi o pravosudnom aktivizmu. Zagovornici pravosudne suzdržanosti vjeruju da suci trebaju samo nametati pisane zakone, dok zagovornici pravosudnog aktivizma sugeriraju da suci trebaju tumačiti, ali i jednostavno nametati. Ovisno o tome na koju stranu argumenta osoba padne, zakonodavna namjera postaje ili zamka koju treba izbjeći ili oruđe koje treba koristiti.