Zakoni o zaštiti okoliša relativno su novi oblik zakonodavstva ili politike kojima je cilj zaštititi prirodne resurse Zemlje. Većina zakona o zaštiti okoliša bavi se poboljšanjem održavanja i održivog korištenja zraka, vode i zemljišta. Ovi zakoni imaju mnogo različitih oblika i mogu se stvoriti kroz različite pravne postupke.
Međunarodni zakoni o zaštiti okoliša često imaju oblik multinacionalnih ugovora ili sporazuma između skupine zemalja. Jedan primjer međunarodnog prava je Protokol iz Kyota, koji je ratificiran u gotovo 200 zemalja. Protokol iz Kyota je sporazum o smanjenju emisija stakleničkih plinova, uključujući ugljični dioksid i metan. Poput mnogih multinacionalnih ugovora, Protokol iz Kyota poticao je Ujedinjeni narodi kao dio pokušaja stvaranja kohezivnih zakona o zaštiti okoliša koji bi mogli imati globalni učinak.
Neki međunarodni zakoni o okolišu rezultat su međunarodnih sudova. Organizacije kao što je Međunarodni sud pravde (ICJ) imaju ovlast da upravljaju državama članicama u pitanjima određenih sporova koji prelaze granice. Iako je ove presude teško provesti, volja ICJ-a i sličnih sudskih organizacija može pomoći u stvaranju presedana za upravljanje takvim slučajevima.
Regionalni ili nacionalni zakoni o zaštiti okoliša mogu se usredotočiti i na očuvanje prirodnih resursa područja kojima se upravlja i svijeta općenito. Ti se zakoni često formuliraju i provode putem nacionalnih organizacija, kao što je Agencija za zaštitu okoliša u Sjedinjenim Državama. Nacionalne zakone je obično lakše provoditi nego međunarodne ugovore ili presude, budući da regionalna vlada često ima pravo kazniti prekršitelje. Kršenje zakona o zaštiti okoliša može rezultirati visokim novčanim kaznama i sankcijama, kao i otvorenim prekršiteljima do građanskih tužbi od strane javnosti.
Postoji nekoliko različitih područja kojima zakoni o okolišu mogu upravljati. Pravilno održavanje zraka glavni je segment zakona o okolišu koji često uključuje propise o emisijama, onečišćenju zraka i proizvodnim praksama. Zakoni o vodama mogu regulirati i slatku i slanu vodu, a često se bave otjecanjem iz industrije, zahtjevima obnove i pravima korištenja. Zakoni o divljim životinjama i divljini obično su namijenjeni sprječavanju narušavanja ekosustava sprječavanjem zadiranja u prirodne rasprostranjenje životinja, ograničavanjem sječe i sličnih projekata u osjetljivim područjima te zaštitom ugroženih vrsta od krivolova ili gubitka staništa.
Zakoni o zaštiti okoliša nailaze na brojne kritike iz gotovo svih smjerova. Dok aktivisti za zaštitu okoliša sugeriraju da zakoni ne idu dovoljno daleko i jednostavno usporavaju destruktivne prakse umjesto da ih zaustavljaju, predstavnici tvrtki često tvrde da zakoni o zaštiti okoliša ograničavaju profitne marže i povećavaju troškove, što otežava vođenje i održavanje poduzeća. Ipak, ovi zakoni koji se neprestano razvijaju nastavljaju rasti u opsegu i dosegu, budući da se većina znanstvenih stručnjaka slaže da se planet u budućnosti kreće prema ozbiljnoj krizi resursa.