Vjerodostojni dokaz je izraz koji se daje svjedočenju, te fizičkim ili posrednim dokazima koji se mogu koristiti za dokazivanje tvrdnje, posebno na sudu. Pitanje jesu li dokazi primjereni u bilo kojem slučaju obično je pravno pitanje. Utvrđivanje jesu li prihvaćeni dokazi vjerodostojni obično je podložno tumačenju porote ili drugog tijela koje je sazvano da utvrdi činjenice određenog slučaja ili situacije.
Na sudu se većina vjerodostojnih dokaza uvodi kroz iskaze svjedoka. Te osobe mogu biti ljudi koji su vidjeli da se navodni zločin ili događaj stvarno dogodio, ili mogu biti službenici za provođenje zakona ili drugi službenici koji su svjedočili posljedicama ili učincima incidenta. Cilj odvjetnika je argumentirati koje dokaze treba smatrati vjerodostojnima, a koje ne.
Drugi oblik vjerodostojnih dokaza su fizički dokazi, koji uključuju predmete koji su mogli biti korišteni u počinjenju kaznenog djela, forenzičke dokaze i snimke tijekom zločina ili tijekom razgovora nakon zločina. U takvim slučajevima, svjedoci ili druge službene osobe obično objašnjavaju kako se fizički dokazi odnose na slučaj i upućuju na osobu optuženu za zločin. Fizički dokazi, sami po sebi, rijetko su vjerodostojni dokazi bez objašnjenja u kojem se detaljno navodi kako se primjenjuje na slučaj.
Jedan od najčešćih načina da se izazove sumnja u svjedočenje ili dokaz je da se porotnicima ili sucima pruži potencijalni motivirajući čimbenik zašto svjedok govori ono što govori. Na primjer, ako svjedok ima sukob s optuženikom ili optuženikom, to može dati razlog za sumnju u ono što bi se inače moglo smatrati vjerodostojnim dokazom. Proces izazivanja sumnje u ono što svjedok govori često se naziva opozivom svjedoka.
Vjerodostojni dokazi također bi se mogli dovesti u sumnju ako su tijekom istrage zločina napravljene pogreške. Na primjer, ako je mjesto zločina bilo kompromitirano ili policija nije uspjela ispravno katalogizirati svaki dio istrage, to može izazvati sumnju u neke od nalaza. Odvjetnici s druge strane pokušat će objasniti neke nedosljednosti koje bi mogle postojati u dokazima.
Iako mogu postojati smjernice koje suci i porote koriste za određivanje koji su dokazi vjerodostojni, ne postoji jedinstven standard. Svaki je slučaj drugačiji i okolnosti koje ih okružuju ponekad mogu biti teško protumačiti. Stoga se onima koji donose odluku stvarnim ispitivanjem predmeta obično daje velika sloboda u donošenju odluka o dokazima. U nekim slučajevima, obje strane će navesti određene činjenice predmeta koje nisu sporne, a koje sudac ili porota općenito smatra vjerodostojnim dokazima.