Terapija igrom je oblik psihoterapije koji uključuje korištenje neusmjerene igre za rješavanje psiholoških problema. Ova tehnika se najčešće koristi kod djece u dobi od tri do 11 godina, iako se može koristiti i kod odraslih i osoba s teškoćama u razvoju. Ovaj način terapije posebno je učinkovit za djecu jer su prirodno izražajna i razigrana, te ih za razliku od odraslih ne treba učiti igrati.
Tipičan tečaj terapije igrom počinje sastankom s djetetovim roditeljima kako bi se razgovaralo o djetetovim problemima. Roditelji mogu biti zabrinuti zbog problema u ponašanju poput sramežljivosti, ponašanja u razredu ili mokrenja u krevet, ili mogu poželjeti podržati dijete kroz tešku tranziciju poput preseljenja ili razvoda. Zatim se terapeut upoznaje s djetetom, a dijete se uvodi u prostor za igru koji sadrži izbor igračaka. U ovom trenutku roditelji su obično isključeni iz sesije kako bi se dijete osjećalo slobodnije.
Kada dijete počne istraživati dostupne igračke, terapeut bilježi s kojim igračkama dijete komunicira i kako dijete s njima stupa u interakciju. Terapeut ne nudi poticaje ili prijedloge o tome s čime se igrati ili kako se igrati, jer želi vidjeti djetetovo prirodno, temeljno psihološko stanje. Kako sesije napreduju, terapeut će pomoći djetetu da koristi igru za rješavanje psiholoških problema.
Korištenje igračaka također se koristi u nekim drugim vrstama dječje terapije; dječji terapeuti koji su specijalizirani za rad sa žrtvama zlostavljanja, na primjer, mogu tražiti od djece da koriste igračke kako bi se izrazili. U ovoj situaciji, međutim, terapeut daje specifične upute, kao što su “složite lutke da mi pokažete svoju obitelj” ili “kako majka lutka razgovara s ocem lutkom” kako bi potaknuo odgovore koji se mogu koristiti u terapiji. Ova tehnika se malo razlikuje od prave terapije igrom, u kojoj je djetetu dopušteno da radi slobodno, bez sugestije i prekida.
Djeci je dopušteno rano napustiti terapijske sesije i neće biti prisiljavani na igru. Rad s djecom može biti jedinstven izazov, jer dijete jednog dana može napredovati, a drugi dan nazadovati. Terapija zahtijeva strpljenje i predanost dugotrajnom liječenju. Kada se problemi s djetetom riješe, terapeut će pripremiti dijete za odvajanje kako bi se tijek terapije mogao završiti.
Psihoterapijski stručnjaci koji su zainteresirani za terapiju igrom mogu pohađati tečajeve i dobiti certifikat kod stručne organizacije. Neki se učitelji također mogu odlučiti za integraciju terapije igrom u svoje učionice, pohađajući tečajeve namijenjene odgajateljima koji rade s malom djecom. Svaki terapeut koristi različite tehnike i važno je da ljudi budu svjesni da svaki terapeut ne može raditi sa svakim djetetom te da će dijete možda morati isprobati nekoliko terapeuta kako bi pronašlo nekoga s kim se osjeća ugodno.