Psoraleni su molekule koje se prirodno nalaze u biljkama kao što su repa, celer, smokve i peršin. Od 1970-ih sintetičke verzije ovih molekula bile su dostupne za upotrebu u medicinskom liječenju i istraživanju. Ove molekule jako upijaju UV zrake i ova se osobina može iskoristiti na različite načine. Njihova UV apsorpcija također ih čini opasnima i važno je pažljivo rukovati izoliranim psoralenima kako bi se ograničio rizik od ozljeda.
U medicini se psoralen ponekad koristi u liječenju teških stanja kože poput psorijaze, vitiliga i ekcema. Ako ova stanja ne reagiraju na druge tretmane, UV terapija ponekad može biti korisna za pacijenta. Primjena psoralena prije tretmana povećava upijanje kože, pojačavajući učinak tretmana. Spojevi se mogu učiniti dostupnima kroz progutane pilule ili kupku koju pacijent treba uzeti prije početka liječenja. Tretmani se provode u kabinama ili izolacijskim komorama kako bi se omogućila ravnomjerna i ujednačena izloženost.
Rizik korištenja ovih spojeva u liječenju je da se povećana fotoosjetljivost nastavlja izvan liječničke klinike ili ordinacije. Ako se pacijent nakon tretmana izloži suncu, mogu nastati teške opekline jer će molekule apsorbirati UV zračenje. Dugotrajna primjena terapije psoralenom može biti opasna za pacijente i može povećati rizik od raka kože. To je rizik koji pacijenti moraju procijeniti kada se liječe teških kožnih bolesti. Briga o izbjegavanju izlaganja suncu može ublažiti rizike, ali ih neće u potpunosti ukloniti.
Psoraleni su također poznati kao mutageni. Kada su prisutni u DNK i kada dođe do izlaganja UV zračenju, mogu uzrokovati mutacije u DNK. To je potencijalno medicinski korisno jer se spojevi mogu koristiti za aktivnosti poput sterilizacije; psoraleni će osigurati da UV zračenje dopre do svih organskih materijala s DNK, poput bakterija i virusa, ubijajući ih i čisteći okoliš.
Biljke su razvile psoralene kao oblik prirodne kontrole štetočina. Te su molekule smrtonosne za insekte i kada se kukci pokušaju hraniti biljkama koje ih sadrže, razbolit će se i umrijeti. Količine prisutne u biljkama nisu dovoljno velike da izazovu povećanu fotoosjetljivost i mutacije DNK kod ljudi, što ga čini savršeno sigurnim za jelo namirnice poput celera i peršina. Komercijalno proizvedeni sintetski psoraleni koji se koriste u terapiji i medicinskim istraživanjima obično su kontrolirani kako bi se spriječilo da ljudi slučajno dođu u kontakt s njima.