Psihoanaliza je jedna od metoda pomoću koje educirani psiholozi ili psihoterapeuti pokušavaju doći do temeljnog uzroka(e) trenutnog ponašanja ili postupaka pacijenta. To se obično radi kroz brojne sesije u kojima se pacijent prisjeća specifičnih sjećanja na događaje koji mijenjaju život – proces poznat kao slobodno druženje. Praktičari psihoanalize nadaju se da će ove informacije zajedno s drugim opažanjima upotrijebiti kako bi formulirali mogući tijek liječenja određenih mentalnih bolesti ili drugih samoograničavajućih neuroza ili iracionalnih strahova.
Prije nego što je ugledni austrijski psiholog dr. Sigmund Freud razvio psihoanalizu u kasnom 19. stoljeću, postojale su mnoge teorije, ali malo znanstvenog znanja o unutarnjem radu ljudskog uma. Vjerovalo se da se ljudi ponašaju na način na koji se ponašaju iz brojnih razloga: volja bogova, opsjednutost demonima, inherentno dobro ili zlo od rođenja, neravnoteža ‘humora’ i tako dalje. Zločinci koji su počinili zločine protiv društva ili oni koji su pokazivali bizarna ponašanja jednostavno su uklonjeni iz društva, s malo nade za smislenu rehabilitaciju.
Dr. Freud je utvrdio da su mnoga trenutna ponašanja i radnje zapravo potaknuta ranijim traumama psihe. Freud je pretpostavio da je ljudski um mnogo složeniji nego što se prije pretpostavljalo, a upravo je ta složenost natjerala mnoge ljude da formiraju društveno neprihvatljive misli ili donose opasne odluke. Freudova psihoanaliza u svom izvornom obliku bila je u velikoj mjeri koncentrirana na pacijentove potisnute seksualne fantazije i iskustva iz ranog djetinjstva. Freud se nadao da će pomoći svojim pacijentima da se suoče s traumatskim sjećanjima u sigurnom okruženju kako bi razumjeli njihove trenutne poteškoće.
Od vremena Freuda, psihoanaliza je doživjela neke promjene. Suvremeni praktičari imaju tendenciju smatrati da je aspekt “lijeka govorom” Freudovih metoda najkorisniji alat, izbjegavajući pritom pretjeranu upotrebu iskustava psihoseksualne traume za dijagnozu. Tijekom današnjih sesija psihoanalize, pacijenti razgovaraju o svojim najdubljim mislima i iskustvima s školovanim psihoterapeutom. Uloga terapeuta je voditi razgovor prema specifičnim sukobima misli.
Ako se sam pacijent može prisjetiti bolnog iskustva i primijeniti to sjećanje na trenutnu situaciju, mogao bi se s vremenom ‘izliječiti’. Na primjer, ako bi se netko tko pati od teške socijalne anksioznosti mogao sjetiti posebno ponižavajućeg događaja iz osnovne škole, to bi mu moglo pomoći da sadašnje događaje stavi u perspektivu. Uspješno rješavanje potisnute misli ili fantazije može okončati sukob između uma i tijela.
Freudov najpoznatiji psihoanalitički model podijelio je ljudski um na tri odvojena elementa — id, ego i superego. Id je primitivna pokretačka snaga iza naših najosnovnijih potreba, kao što su seksualno zadovoljstvo i društveni napredak. Superego je prepun svih moralnih kodeksa utisnutih u nas od rođenja. Ego je naš budan um koji nas motivira da donosimo odluke na temelju naših specifičnih nagona i potreba. Budući da su superego i id stalno u sukobu, mnoge ljude na psihoanalizu tjera preopterećen ego koji se bori da shvati svijet oko sebe. Koristeći ovaj model psihoanalize, kriminalno ponašanje se događa kada id postane previše dominantan, a ultra-rigidno moralno ponašanje pokreće nekontrolirani superego.
Mnogi moderni psihoterapeuti prihvatili su drugačiji model psihoanalize koji se temelji na ideji sukoba. Svi mi imamo moralni kodeks koji određuje ispravnost ili pogrešnost određenog čina. Isto tako, naša tijela imaju vlastite potrebe koje nije lako kontrolirati samo racionalnim mišljenjem.
Oženjen muškarac može, na primjer, upoznati privlačnu ženu na poslu. Možda razumije da bi nastavak nedopuštene veze bilo moralno pogrešno, ali još uvijek osjeća fizičke učinke seksualne privlačnosti. Čak i ako se povuče od susreta i ne dogodi se ništa fizičko, sukob između uma i tijela još uvijek može postojati. S vremenom, svi ovi sukobi mogu preplaviti ljudsku psihu, stvarajući potrebu za sigurnim ispuštanjem tih osjećaja i potisnutih fantazija. Psihoanaliza nastoji pružiti usmjereni oblik oduška koji bi u konačnici trebao smanjiti razinu sukoba između fantazije i stvarnosti.