Inion je najuočljivija ili najizraženija izbočina okcipitalne kosti, koja je jedna od kostiju koje čine lubanju. Zapravo, naziv “inion” je grčki izraz koji se zapravo koristi za okcipitalnu kost. Stoga se u nekim slučajevima sinonimi poput “okcipitalne kosti”, između ostalih, koriste za izbočenje, čak i ako nisu posve točni.
Kao dio mnogo većeg, gornjeg dijela ljudske lubanje, nazvanog lubanje, okcipitalna kost je u obliku tanjura ili trapeza sa zakrivljenim krajevima. Nalazi se na stražnjem i donjem dijelu lubanje. Okcipitalna kost ima strukturu nalik na ljusku koja se naziva okcipitalna skvama, blizu sredine vanjske okcipitalne izbočine.
Inion se nalazi na vanjskoj okcipitalnoj izbočini. Stoga se izbočina ponekad naziva vanjska okcipitalna izbočina. Inion je, međutim, najviša točka ovog posebnog područja okcipitalne kosti. Nije sinonim za samu vanjsku okcipitalnu izbočinu.
Na inion su pričvršćene dvije vrste mišića: ligamentum nuchae i trapeziusni mišić. Također poznat kao nuhalni ligament ili paxwax, ligamentum nuchae je jedna od jakih vlaknastih užadi vrata. Ime je dobila po srednjoj nuhalnoj liniji, koja je jedna od četiri vanjske zakrivljene linije okcipitalne kosti koja se proteže od vanjske okcipitalne izbočine. Druga vrsta mišića pričvršćena za kvrgu, trapezius, proteže se uzdužno do srednjeg dijela kralježnice. Trapeziusi su odgovorni za pomicanje lopatica, odnosno lopatica, omogućujući kretanje glave i pružanje potpore rukama.
Inion je također anatomski značajan po tome što se naziva anadolskom kvržicom, što je kada je inion veći nego inače. Izbočina je dobila ime po navodnom velikom broju pojava među stanovnicima Anadolije – najzapadnije regije Azije, koju uglavnom pokriva Republika Turska. Međutim, nema istraživanja ili dokaza koji bi potkrijepili tu tvrdnju, niti je ova varijanta iniona ograničena na anadolsku regiju. Legenda kaže da se u nacističkoj Njemačkoj izbočina smatrala pokazateljem pripadnosti “gospodarskoj rasi” ili “arijevskoj rasi”, konceptu nadmoći bijelih koji je posebno bio dominantan u kasnom 19. i početkom 20. stoljeća. Osim toga, neki Šveđani smatraju kvrgu znakom potomaka Valonaca, od kojih su neki migrirali u Švedsku iz Belgije još u 17. stoljeću.