Standardi upravljanja lijekovima su smjernice postavljene za usmjeravanje načina na koji zdravstvene organizacije i stručnjaci prakticiraju upravljanje lijekovima. Glavni cilj implementacije standarda upravljanja lijekovima je želja da se zaštiti dobrobit pacijenata kojima se brinu ove zdravstvene organizacije. Kao takvi, standardi upravljanja lijekovima mogu se koristiti na mjestima kao što su ustanove za pomoć u životu, hospicije, klinike i bolnice. Najbolje prakse navedene u standardima pomažu osigurati ujednačeniji pristup provedbi praksi koje će osigurati sigurniji režim primjene lijekova.
Jedna od odredbi standarda upravljanja lijekovima odnosi se na odnos između ljekarnika i tih zdravstvenih ustanova zbog prirode njihovih profesionalnih obveza. Kao takvi, ovi ljekarnici moraju primjenjivati odredbe standarda upravljanja lijekovima u svim aspektima izdavanja lijekova, uključujući održavanje reprezentativne baze podataka koja sadrži popis pacijenata i njihovih lijekova. Oni koji mogu služiti kao konzultanti u bilo kojoj od ovih ustanova mogu također obavljati usluge koje proizlaze iz odredbi standarda upravljanja lijekovima. Ostale obveze koje se odnose na farmaceute u standardima lijekova uključuju jasno označavanje lijekova kako bi se naznačio sadržaj, preporučivanje režima doziranja i pravilno pakiranje lijeka. Nakon što dobiju recept, moraju osigurati da ga ispune što je brže moguće i da pravodobno stigne do pravog primatelja.
Drugi zahtjev standarda upravljanja lijekovima je da oni koji daju lijekove pacijentima dobiju medicinsku povijest pacijenata s ciljem eliminacije lijekova koji bi mogli imati štetne nuspojave, ili u svrhu jasnog razumijevanja pacijentove povijesti s cilj je znati kako bolje upravljati njime ili njom. Važna uključenost u standarde je prostor za skladištenje takvih lijekova i odgovarajuće zdravstvene ustanove, što je predviđeno određenim smjernicama kojih se objekti moraju pridržavati kako bi se povećala sigurnost lijekova. Dio dužnosti uprave za mjesta kao što su ustanove za pomoć je stalno procjenjivati pojedince koji tamo žive i kojima je možda bilo dopušteno da sami uzimaju drogu, s namjerom da procijene imaju li još uvijek punu kognitivnu sposobnost da sigurnu samodaju droge.