Pacijenti koji pokušavaju pronaći darivatelja koštane srži, krvi iz pupkovine, organa, sperme ili jajašca mogu se obratiti rodbini radi podudaranja ili nacionalnim registrima koji odgovaraju anonimnim darivateljima s pacijentima. Liječnici i centri za transplantaciju obično koordiniraju medicinske postupke koji uključuju anonimne darivatelje. Ako pacijenti žele pronaći anonimnog darivatelja sperme ili jajne stanice, taj zadatak obično obavlja centar za plodnost. Također se mogu obratiti obitelji ili prijateljima da doniraju spermu ili jajašca. Kontroverzna metoda darivanja organa centrira na web-stranicama koja spaja žive darivatelje s primateljima koji se nadaju da će pronaći voljnog darivatelja.
Registri organa i koštane srži standardni su put za pronalaženje donora u većini industrijaliziranih zemalja. Ovi registri testiraju anonimne darivatelje na humane leukocitne antigene (HLA) koji bi mogli odgovarati pacijentima kojima je potrebna transplantacija koštane srži, krvi iz pupkovine ili trombocita. Ako se genetski markeri podudaraju, ti registri koordiniraju proces transplantacije.
Neki pacijenti traže članove obitelji kada pokušavaju pronaći donora za ovu vrstu transplantacije. Ljudski leukocitni antigeni su naslijeđeni, što često čini braću i sestre idealnim spojevima. Mogu se provesti testovi kako bi se utvrdilo predstavlja li DNK rođaka savršeno ili djelomično podudaranje za pacijenta. Djelomične HLA utakmice predstavljaju više komplikacija, ali mogu biti prihvatljive u kritičnim situacijama.
Pacijentima koji traže donaciju organa mogu pomoći živi darivatelji ili ljudi koji pristanu donirati zdrave organe ili tkiva kada umru. Neka područja dopuštaju donatorima da navedu svoje preferencije na vozačkim dozvolama. Transplantacija može uključivati bubreg, gušteraču, pluća, srce, rožnicu ili crijeva. Povijesno gledano, pacijenti koji se nadaju da će dobiti donora daleko nadmašuju broj dostupnih organa, što općenito znači godine čekanja na popisu.
Popularnost i doseg Interneta rješava ovaj nedostatak putem web-mjesta na kojima se donatori i primatelji sastaju i komuniciraju online, pomažući da se ukloni anonimnost darivanja organa. Primatelji obično plaćaju jednokratnu ili mjesečnu naknadu kako bi ispričali svoje priče na tim stranicama, ali darivatelji organa obično pristupaju stranici bez naknade. Neke od tih stranica rade na neprofitnoj osnovi.
Protivnici ove sve popularnije metode pronalaženja donora strahuju da bi to moglo dovesti do prodaje organa, što je protuzakonito. Oni također ukazuju na etičku zabrinutost zbog rasne ili vjerske diskriminacije koja bi se mogla dogoditi. Neki bioetičari kažu da ove stranice transplantaciju organa svode na natjecanje u popularnosti gdje osoba s najboljom pričom ili atraktivnijom fotografijom dobiva status prioriteta.
Zagovornici se suprotstavljaju odričući se troškova za pacijente koji si ne mogu priuštiti mjesečne naknade kako bi se omogućio pristup svim pacijentima kojima je potrebna transplantacija. Organizacije koje upravljaju ovim stranicama za podudaranje također često provjeravaju donatore kako bi spriječile ponude za prodaju organa. Primatelji obično plaćaju darivateljeve medicinske, putne i povezane troškove za transplantaciju organa.
Neki pacijenti su se također okrenuli društvenim mrežama kako bi ispričali svoju priču u nadi da će pronaći donora. Drugi se pozivaju na crkve i društvene organizacije u svojoj potrazi. Neki pacijenti postavljaju novinske oglase ili iznajmljuju prostor na jumbo plakatima kako bi svoju poruku iznijeli javnosti.