Terapija spašavanja je terapija koja se daje nakon što bolesnik ne reagira na konvencionalnu terapiju i kada bolesnik ima lošu prognozu. Cilj takve terapije je obično da se pacijent osjeća ugodno i produži mu životni vijek kako bi se pacijentu omogućilo da završi svoj život, iako ponekad i ovaj oblik terapije može pružiti lijek. Ovisno o liječničkom pristupu i drugim čimbenicima, ljudi se posljednji pokušaj terapije mogu nazvati “terapijom spašavanja” ili sve naknadne pokušaje nakon početnog liječenja kao “terapijom spašavanja”.
Ovaj pristup terapiji najčešće se javlja u kontekstu liječenja AIDS-a i onkologije. U liječenju AIDS-a, pacijent se razmatra za spasonosnu terapiju kada padne broj CD4, virusno opterećenje raste, a pacijent počne doživljavati teške komplikacije koje sugeriraju da trenutna terapija lijekovima ne djeluje. Pacijenti također mogu postati rezistentni na antiretrovirusne lijekove nakon duljeg razdoblja liječenja, u kojem slučaju će možda trebati prilagoditi liječenje ili će možda trebati razviti potpuno novi pristup liječenju.
U onkologiji se terapija spašavanja koristi kada tumor ne reagira na liječenje ili kada se ponovno pojavi. Spremna kemoterapija i zračenje mogu se koristiti kako bi se tumor spriječio kako bi se pacijentu dalo još nekoliko mjeseci, a drugi tretmani se mogu koristiti za rješavanje komplikacija koje se pojavljuju kako rak napreduje. Iako se ponekad naziva posljednjim ili konačnim liječenjem, ponekad spasonosna terapija zapravo može održati pacijenta na životu dulje vrijeme; Pacijenti kojima je rečeno da imaju samo nekoliko mjeseci života, na primjer, mogu trajati godinama uz odgovarajuću terapiju.
Pristup terapiji je izrazito individualiziran, ovisno o specifičnostima konkretnog slučaja i izraženim željama pacijenta. Kao rezultat toga, liječnicima je teško napraviti generalizacije o mogućim ishodima terapije spašavanja. Morat će sjesti s pacijentom i pregledati pacijentovu medicinsku povijest, a možda i razgovarati s drugim pružateljima usluga prije nego što mogu dati točnu sliku za pacijenta.
Kada liječnik predlaže terapiju spašavanja, važno je raspraviti točno što liječnik misli pod “terapijom spašavanja”, koje su mogućnosti terapije i kakva je prognoza. Pacijenti bi možda željeli pomno odvagnuti troškove i koristi terapije prilikom donošenja odluke. Za neke pacijente, odabir bez terapije ili za minimalnu terapiju usmjerenu na palijativnu skrb može biti bolji izbor, dok bi drugi mogli imati koristi od borbe s bolešću i korištenja svih dostupnih tretmana u tom procesu.