Intervencionizam definira medicinske prakse koje produljuju ili poboljšavaju kvalitetu života pacijenta. Pojam može uključivati liječenje bolesti kroz operaciju, rehabilitaciju, postavljanje proteze, gensku terapiju i transplantaciju organa. Intervencionizam izaziva kontroverze kada se odnosi na produljenje života terminalnih pacijenata i spašavanje prerano rođene djece koja će vjerojatno patiti od višestrukih hendikepa. Neki kritičari tvrde da izazivanje trudova i poroda carskim rezom u nekim slučajevima predstavljaju nepotreban oblik intervencionizma.
Kardiopulmonalna reanimacija (CPR) je oblik intervencionizma koji može spasiti živote nakon srčanog udara. CPR bi mogao vratiti srčani ritam i disanje nakon prestanka ovih funkcija, ako se započne unutar pet do 10 minuta. Korištenje ovog postupka kod pacijenata sa smrtonosnim bolestima moglo bi produžiti život, ali isto tako produljiti patnju i bol.
Korištenje respiratora predstavlja još jedan oblik medicinske intervencije pun kontroverzi. Ovaj aparat za disanje može u potpunosti preuzeti disanje ili pomoći pacijentu koji se bori s disanjem. Ventilator može izvoditi umjetno disanje u kratkim razdobljima, kao što je tijekom operacije, ili kontinuirano. Bez ventilacije u terminalnih pacijenata, disanje postaje slabije i prirodno prestaje.
Intervencionizam se također može odnositi na prehranu i hidrataciju kod pacijenata koji ne mogu normalno jesti ili piti. Može uključivati cev za hranjenje ili intravenske tekućine kada bolest ili ozljeda sprječavaju gutanje. Bez tekućine, pacijent obično postaje zbunjen zbog nedostatka hranjivih tvari i umire u roku od nekoliko tjedana. Intervencija ishrane može produžiti život, ali također može uzrokovati nakupljanje tekućine u tkivu.
Dijaliza za liječenje bubrega koji ne rade je još jedan oblik medicinskog intervencionizma. Stroj može ukloniti otpad s kojim se obično rukuju bubrezi. Bez dijalize, toksini bi se mogli akumulirati i oštetiti druge organe. To obično dovodi do zatajenja srca i smrti.
Napredak medicinske znanosti doveo je do intervencionizma kod nedonoščadi rođene već u 23. tjednu trudnoće i težine nešto više od 1 funte (oko 0.45 kilograma). Bebe rođene između 23. i 28. tjedna trudnoće mogu se roditi s nedovoljno razvijenim plućima, srčanim poremećajima i oštećenjem mozga. Mnoga od tih beba umiru ubrzo nakon rođenja, što je izazvalo raspravu o postupcima koji odgađaju smrt. Oni koji žive mogu patiti od raznih invaliditeta i hendikepa.
Interveniranje u porodu definira još jedan oblik intervencionizma. Neki liječnici koriste lijekove za izazivanje porođajnih kontrakcija kod zakasnelih pacijenata. Također bi mogli rađati dojenčad carskim rezom, što predstavlja veliku operaciju. Kritičari ovih oblika intervencija ukazuju na istraživanja koja pokazuju da te radnje ne donose zdravstvene dobrobiti dojenčadi. Vjeruju da se ove intervencije u nekim slučajevima temelje više na praktičnosti nego na medicinskoj potrebi.