Liječenje autizma može zahtijevati niz pristupa, uključujući risperidon i druge intervencije lijekovima. Korištenje risperidona za autizam obično daje pozitivne rezultate prema znanstvenim studijama. Može ublažiti probleme u ponašanju kao što su hiperaktivnost i agresija. No, nuspojave risperidona u nekim slučajevima mogu biti štetne. Upitan je i dugoročni potencijal liječenja.
Autizam je poremećaj spektra koji može imati širok raspon manifestacija i stupnjeva ozbiljnosti. Većina farmaceutskih tretmana bavit će se općim pokazateljima autizma, kao što su kašnjenje u socijalizaciji i razvoju jezika, opsesivni i kompulzivni poremećaji te problemi u ponašanju. Propisivanje lijekova poput risperidona za autizam često dolazi nakon što su drugi pristupi liječenju poput bihevioralne ili radne terapije dali loše rezultate.
Budući da je lijek uglavnom antipsihotik koji djeluje na dopaminske receptore kako bi ublažio negativne emocije, prvenstveno se bavi problemima u ponašanju. Neka od primarnih područja koja risperidon tretira su samoozljeđivanje, agresivni napadi bijesa i hiperaktivnost. Uspješni tretmani ponašanja donijeli su lijeku certifikaciju od strane Uprave za hranu i lijekove Sjedinjenih Država, među ostalim farmaceutskim organizacijama. Utjecaj lijeka na druga ponašanja povezana s autizmom, kao što su oslabljene komunikacijske vještine ili opsesivni rituali, manje je poznat. Lijekovi za bihevioralno liječenje poput risperidona izazvali su poseban interes znanstvene zajednice jer bi se – za razliku od uobičajenog lijeka za autizam haloperidola – mogli lakše dati djeci.
Čini se da neka znanstvena istraživanja podupiru pozitivnu ulogu risperidona u liječenju autizma. Mnoge studije su otkrile korelaciju između upotrebe lijeka i poboljšanja ponašanja kod odraslih. Znanstvene analize također su pokazale da autistična djeca koja uzimaju risperidon pokazuju poboljšanja u mjerama ponašanja u odnosu na djecu koja ne uzimaju lijek.
Međutim, ostaju pitanja o dugoročnom potencijalu risperidona za liječenje autizma. Istraživanja sugeriraju da pozitivni učinci na ponašanje mogu nestati kod nekih osoba nakon određenog vremenskog razdoblja, čineći tako učinak lijeka kratkoročnim. Dugoročne studije o korištenju risperidona za autizam ostale su rijetke.
Određene nuspojave također zaslužuju spomen pri razmatranju učinkovitosti i rizika risperidona. Specifični dokumentirani učinci lijeka uključuju sljedeće: pospanost, vrtoglavicu, slinjenje, bolove u mišićima i debljanje. Iako su te posljedice nepoželjne, većina lijekova uzrokuje neke nuspojave, a stupnjevi smetnji će se razlikovati od pojedinca do pojedinca. Jedna skupina osoba kojima se ne savjetuje uzimanje risperidona su bolesnici s demencijom. Nuspojave u ovih osoba su izrazito ozbiljnije, kao što je veći rizik od moždanog udara.