Faktor rasta vaskularnog endotela (VEGF) je molekula koju tijelo proizvodi kada zahtijeva stvaranje novih krvnih žila. Proizvodnja VEGF-a neophodna je za mnoge normalne fiziološke procese, uključujući rast krvnih žila u fetalnim stadijima, tijekom zacjeljivanja ozljeda ili za rast novih žila u tkivima koja imaju manjkavu opskrbu krvlju. VEGF također sudjeluje u patološkim procesima u tijelu, kao što je razvoj opskrbe krvlju u tumorima što omogućuje rast i širenje tumora, ili stvaranje novih krvnih žila u oku što može rezultirati gubitkom vida, također poznato kao vlažna makularna degeneracija. Anti-VEGF terapije stoga imaju za cilj spriječiti ovo abnormalno stvaranje krvnih žila blokiranjem djelovanja VEGF-a.
Postoje dvije široko dostupne anti-VEGF terapije. Komercijalno proizvedeno protutijelo je molekula stvorena protiv specifičnog peptida. Općenito, ova se antitijela specifično vežu na peptid od interesa i sprječavaju njegovo specifično djelovanje. Nekoliko od ovih antitijela je dobro poznato, uključujući bevacizumab, ili Avastin, i ranibizumab, ili Lucentis.
Druga vrsta anti-VEGF terapije uključuje molekule koje inhibiraju aktivaciju spojeva koji su nizvodno od VEGF-a u fiziološkom putu koji inducira krvne žile. Inhibiranjem ovih spojeva moguće je blokirati signale koje šalje VEGF. Obje ove terapije mogu se koristiti za inhibiciju tumorskih metastaza ili usporavanje rasta tumora, ili za usporavanje progresije vlažne makularne degeneracije.
Tumori ili čvrsti karcinomi mogu narasti samo do određene točke prije nego što im je potrebna opskrba krvlju. Kada ti tumori zahtijevaju opskrbu krvlju, neke od stanica raka mogu početi lučiti VEGF u tumorsko okruženje pa će se formirati nove krvne žile. Kod ovih vrsta tumora, anti-VEGF terapija može sadržavati veličinu tumora i možda zaustaviti njegovo širenje. Nažalost, u nekom trenutku tumori često mogu ponovno početi rasti čak i uz prisutnost anti-VEGF terapije, te stoga učinak ove terapije nije uvijek dugotrajan.
Kod vlažne makularne degeneracije, rast krvnih žila u normalno čistu rožnicu i mrežnicu može dovesti do gubitka vida. Ovo stanje se može liječiti, ili barem usporiti, anti-VEGF terapijom. Za liječenje ovog stanja, anti-VEGF molekula se često mora ubrizgavati u oko, a te su injekcije obično potrebne na mjesečnoj bazi. Neposredne nuspojave povezane s ovom terapijom nastaju zbog injekcije, a ne liječenja, a često uključuju bol na mjestu injekcije i rizik od infekcije.
Dugoročne nuspojave anti-VEGF terapija nisu sasvim jasne jer su lijekovi relativno novi. Očekuje se da će ove nuspojave uključivati štetne učinke zbog nedostatka VEGF signalizacije, kao što je usporeno ili slabo cijeljenje rana, ili poteškoće u rastu novih krvnih žila koje bi zamijenile blokirana područja. Za većinu ljudi, međutim, sve takve nuspojave su vrijedne rizika kada se suoče sa sljepoćom ili tumorom koji brzo raste.