Izlasci iz skrbi su ona djeca koja su napustila udomiteljstvo ili koja s 18 godina više nemaju udomiteljstvo ili smještaj kao štićenici države. Izraz je češći u Velikoj Britaniji i Australiji, ali se počinje koristiti u SAD-u. Češće se za djecu i mlade odrasle koji se smatraju onima koji napuštaju skrb u SAD-u nazivaju “ostarjelima” izvan sustava.
U većini zemalja u kojima postoji udomiteljstvo, postoji određena pomoć za djecu koja navrše 18 godina i ostanu bez domova. Neke će zemlje dati sve od sebe kako bi ovoj djeci pružile financijsku pomoć i pomoć za smještaj do 21. godine. Ipak, postoje uznemirujući statistički podaci o onima koji napuštaju skrb.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, neki ljudi koji napuštaju skrb odlučuju živjeti sami u dobi od 16 godina ili više. Ova djeca imaju alarmantno nisku stopu mature u odnosu na njihove vršnjake koji nisu u sustavu skrbi. Štoviše, u SAD-u je manja vjerojatnost da će ostarjela djeca pohađati fakultet, zadržati posao godinu dana ili više, a vjerojatnije je da će počiniti zločine i završiti u zatvoru. Čak i kada je državna skrb bila izvrsna, manje je vjerojatno da će oni koji napuštaju skrb imati dobre vještine upravljanja financijama i znanje o osnovnoj skrbi, kao što je poznavanje kuhanja, kupnje ili pranja rublja.
Same ove statistike upućuju na to da je vrsta skrbi koja se pruža ovoj djeci neadekvatna za pripremu za odraslu dob. Štoviše, ono što mnogima od ovih mladih odraslih nedostaje je obiteljsko okruženje u koje se mogu vratiti za podršku i savjet. Postoje organizacije, online i putem raznih državnih agencija, koje mogu pomoći premostiti ovaj jaz za neke osobe koje napuštaju skrb, ali neke su oštećene samim sustavom koji ih je podržavao, zbog neadekvatne skrbi u grupnom domu ili udomiteljskim ustanovama. Čak i kada grupni domovi i udomiteljski domovi pružaju veliku skrb, djeca u udomiteljskim ustanovama obično su tu zbog teških okolnosti u njihovoj primarnoj obitelji, a oštećenje psihe od roditeljstva koje se smatra nasilnim ili neadekvatnim ne može se podcijeniti.
Postoje neki izuzetno dobri udomitelji koji ostaju predani svojoj udomljenoj djeci koja navrše 18 godina i stupaju kao uzori i podrška toj djeci. Možda ne primaju dodatnu financijsku pomoć od države za djecu koja su ostarjela, a ponekad si odlični udomitelji jednostavno ne mogu priuštiti nastavak skrbi na istoj razini s djecom koja su zakonski odrasla. Nekoliko pilot programa pokušalo je surađivati s onima koji napuštaju skrb, ponekad stvarajući im zajedničke stambene situacije ili pronalazeći udomitelje ili mentore koji su voljni pružiti tu postavku u domu. Čini se da su ovi programi uspješni, ali nisu univerzalno prihvaćeni, a mnoga bivša djeca iz sustava nemaju pristup takvim programima.
Oni koji napuštaju skrb i dalje predstavljaju izazov za društvo. Kao bivši štićenici države, oni su u biti državni mladi odrasli ili djeca “sela”. Zagovornici ovih mladih odraslih predlažu da tim novim odraslim osobama bude dostupno više programa koji će im pomoći da se kreću svijetom, nastave školovati se i donijeti razumne odluke koje će koristiti ne samo njima nego i cijelom društvu. Što je najvažnije, ovim novim odraslim osobama potrebna je podrška, savjetovanje i stalni pristup državnim službama koje će im pomoći da postanu na putu osobnog uspjeha.