Život je većini ljudi bio teži prije 150 godina, ali to nije bio jedini razlog zašto se rijetko tko smije vidjeti na starim fotografijama. Do relativno nedavno, smiješiti se za kameru nije se, doduše, mrštilo, jer se smatralo da zbog toga izgledate blesavo, djetinjasto ili čak zlobno.
“U likovnoj umjetnosti smiješak je bio karakterističan samo za seljake, pijance, djecu i polupamete, što ukazuje na nisku klasu ili neki drugi nedostatak”, kaže povjesničarka Christina Kotchemidova. “Kodeksi bontona iz prošlosti zahtijevali su da se usta pažljivo kontroliraju; Standardi ljepote također su zahtijevali mala usta.”
Statistika ne laže: prema istraživanju sa Sveučilišta Brown i Sveučilišta u Kaliforniji, Berkeley, srednjoškolske fotografije od 1905. do 2013. jasno pokazuju kako je osmijeh s vremenom postupno postao popularan. Njihova analiza 37,000 slika iz godišnjaka otkriva jasan trend u normi za fotografije – i nedvojbeno za američke stavove – od ozbiljnosti do sreće, bilo lažne ili stvarne. Možete li uopće zamisliti selfie na kojem se netko ne smiješi?
Zašto se ne smiješiti?
Istraživanja sugeriraju da osmijeh, htjeli vi to ili ne, može poboljšati raspoloženje i ublažiti stres.
Budući da se čak i slijepa djeca smiju, znanstvenici vjeruju da je osmijeh urođeno ponašanje, a ne naučeno.
Dijete se u prosjeku nasmiješi oko 400 puta dnevno, dok odrasla osoba uspijeva samo 20-ak takvih osmijeha.