Immanuel Kant napisao je filozofske rasprave tijekom prosvjetiteljstva koje su se bavile logikom, empirijskim dokazima, osjetilnim unosom i epistemologijom, odnosno kako učimo ono što znamo. Njegove misli možemo smjestiti u eru zainteresiranu za znanstvenu metodu, religiju i metafiziku, etička društva i suparničke sustave vjerovanja. Kant je odgovorio empiristima i racionalistima tvrdeći svoju tezu da se sve u što vjerujemo mora filtrirati kroz naša osjetila i um. Dakle, istina je određena načinom na koji razumijemo i usmjeravamo znanje o objektu, bez obzira na to koje druge “nezavisne” karakteristike predmet može posjedovati.
Tijekom svog dugog života, od 1724. do 1804., Immanuel Kant dao je brojne doprinose modernoj filozofiji, razvijajući ono što je nazvao “transcendentalnim idealizmom”. Cijeli je život proveo u rodnom mjestu Istočne Pruske, radeći na lokalnom sveučilištu, čitajući suvremene prosvjetiteljske filozofe i pišući rasprave na njemačkom jeziku. Komentirao je sve, od postojanja Boga do estetike ljepote, kao i ispitivanje kako ukorijenjena, službena tijela znanja utječu na prosječnog čovjeka. Uvijek želeći promicati slobodu, neovisnost i jednakost, njegove teorije poticale su pojedince da preuzmu odgovornost za utvrđivanje vlastitih istina.
Kant je sintetizirao filozofije dviju suprotstavljenih škola mišljenja kako bi postavio temelje za transcendentalni idealizam. Na mnogo načina, njegove teorije anticipiraju kako fizika 20. stoljeća razumije promatranje, kao i kako neurolozi poimaju svijest danas. Empiristi, posebice David Hume, vjerovali su da se možemo osloniti na ono što znamo o svijetu samo putem izravnih, iskustvenih informacija, uključujući emocije i referentne okvire. Međutim, racionalisti su poticali logičko znanje koje je akumulirano, deducirano ili zaključeno iz drugog apstraktnog znanja, jer je ono bilo neovisno od varijacije od osobe do osobe.
Izravan odgovor Davidu Humeu, Kant je 1781. napisao Kritiku čistog razuma. U ovom temeljnom djelu tvrdio je da smo nužno ograničeni u svojoj percepciji svijeta. Ta ograničenja, ili filteri, prvenstveno su naša osjetila i organizacija naših misli kako je određena fiziologijom našeg mozga. Znanje stječemo organski i apstraktno, ali se proces stjecanja ne može odvojiti od samog znanja.
Ograničenja o kojima je Kant govorio nemaju negativnu konotaciju. O njima se može razmišljati kao o filterima, modelima, jeziku, instrumentima, svijesti ili granicama naše mašte koje strukturiraju postojanost uvjerenja. Iz toga slijedi da ako postoje metafizički ili nadosjetilni fenomeni, ljudi im nemaju pristup. Ne tvrdeći da je svijet iluzija, Kant ipak smatra da su svi njegovi objekti u osnovi nespoznatljivi kao neovisni o našem uključenju u njihovo promatranje.