Millennialsi su skupina ljudi rođenih između 1980.-1995., ili neki protežu ovo od 1980.-2000., a ova kategorija prvenstveno znači skupinu ljudi rođenih barem u obiteljima srednje klase u SAD-u. Izraz milenijalci mogao bi se koristiti naizmjenično s Generacijom Y, Gen Y, Igenom, Echo Boomers ili Internet Generation. Pučkim glasovanjem putem interneta za ABC, mnogi u ovoj skupini su glasali za milenijalce kao svoj omiljeni izraz.
Mnogo rasprava o tome tko su i što su milenijalci ušlo je u mainstream, pogotovo kada djeca rođena 1980-ih ulaze u radnu snagu ili su već u njoj. Lako je pronaći generalizacije o ovoj skupini. U izvješću od 2007 minuta iz 60. mnogi su ljudi nabrijani od bijesa. Opisuje se da su ovu generaciju djece roditelji mazili, da su joj stalno govorili da su posebni, da su imali prekomjeran raspored i da su manje “odgovorni” u smislu dobivanja ljetnih poslova od prethodnih generacija. Ova je generacija, prema Morley Saferu, dobila svijet od svih mrkva i bez štapa, i naučena je vjerovati da se sretni završeci uvijek mogu postići.
Ovo nije baš točno. To su djeca koja postaju punoljetna u svijetu globalne povezanosti, gdje vrijeme provedeno na internetu često premašuje vrijeme provedeno uz televiziju. Ova djeca su također svjedoci terorističkih napada na Ameriku, pucnjave u srednjoj školi poput one u Columbineu, a svakako su morali ući u ideju da se sretni završeci ne događaju uvijek. No, prema kritičarima milenijalaca, ideja da budete posebni i divni, te da roditelji brane i zagovaraju vas, posebno u školskim uvjetima, navela je ovu djecu da očekuju radno ili fakultetsko okruženje koje se temelji na pohvalama i održavanju ljudi sretnima. To nije nužno loša promjena, pogotovo ako mijenja radne živote drugih i rezultira ljubaznijim i nježnijim poslodavcima.
S manje predrasuda ljudi gledaju na pozitivne aspekte koje ova generacija može unijeti u radno okruženje. Uživaju u radu u suradničkim okruženjima, izuzetno su tehnološki pametni i kreativni te održavaju bliske veze s obitelji, čak i kao odrasli. Neki milenijalci, osobito najstariji u skupini, mogu biti frustrirani problemima koje su naslijedili kao generacija: dug SAD-a, pad srednje klase (što može utjecati na njihove roditelje) i trošak pokušaja postići vlasništvo nad kućom i samoodrživost. Oni su također naslijedili daleko više dugova za studentske kredite, a više milenijalaca nego bilo koja druga skupina u oružanim snagama umrlo je u Iraku.
U najboljem slučaju, može se reći da je svaki milenijalac odrastao, ili nastavlja odrastati, u svijetu pomiješanih poruka. Najmlađi iz ove skupine mogu se suočiti s rigoroznim zahtjevima za maturu, roditeljima koji gube posao i domove u ekonomiji i skupim fakultetskim obrazovanjem za koje njihovi roditelji možda nisu potpuno spremni. Možda nije pogrešno da je uključenost roditelja, kako ova djeca postaju tinejdžeri ili starija, više obrambena nego u prethodnim generacijama. Roditelji ove generacije djece mogu smatrati da teški život u svakodnevnom životu te djece postoji u obilju, i ne trebaju mu dodavati.
Također je jasno iz izvještaja milenijalaca da njihovi opisi obično govore o djeci s određenim stupnjem privilegija, barem srednje do više klase. U tim skupinama, nasilje, korištenje droga i tinejdžerska trudnoća su se smanjili. Isto se ne može reći za djecu koja su odrasla u siromaštvu, koja nisu imala pristup istom stupnju roditeljske uključenosti, sigurnosti, obrazovanja, pa čak ni internetskih usluga kao većina milenijalaca. Dualnost između milenijalaca, djece privilegija, i onih rođenih u isto vrijeme koji su odrasli bez ovih stvari, može učiniti izazovom u obrazovnim institucijama, radnoj snazi i drugdje odrediti koje bi promjene bile najkorisnije za cijelu generaciju.
Postoje ljudi koji se trude redefinirati radnu snagu kako bi se prilagodili tisućljetnoj generaciji. Takva bi radna snaga zvučala prilično dobro većini radnika. Stvorite urede s otvorenim prostorima kako bi se mogla odvijati suradnja među radnicima, ponudite posebne usluge radnicima kao što su masaže ili članstvo u teretani, kreirajte fleksibilne rasporede i naučite nadređene da hvale umjesto da osuđuju. Kada tvrtke ozbiljno shvate posao usrećivanja zaposlenika, svi bismo mogli biti sretni što su milenijalci zahtijevali takvu promjenu i odbili raditi bez nje.