Obrazovanje samo o apstinenciji odnosi se na programe seksualnog odgoja koji uče djecu, često počevši od 5. ili 6. razreda i napreduju kroz srednju školu, da je suzdržavanje od seksa, obično do braka, bolji plan nego biti seksualno aktivan. Ovi programi obično izostavljaju bilo kakvu edukaciju o metodama kontrole rađanja i usredotočuju se samo na razloge zašto tinejdžeri ne bi trebali biti seksualno aktivni. Iako je teško ne složiti se s idejom da bi tinejdžerima bilo bolje da čekaju dok ne postanu dovoljno zreli da se uključe u seksualne odnose bilo koje vrste, teško je osporiti vrste problema koje je stvorilo samo obrazovanje. Različiti programi koji podržavaju apstinenciju jedini su koje financira američka vlada u školskom okruženju, a rezultati takvih programa sugeriraju da je uspjeh minimalan i da postoje štetni čimbenici povezani s ovom metodom poučavanja.
Ne može se osporiti da, kada se tinejdžer pridržava preporuka odgoja samo o apstinenciji, sigurno neće riskirati trudnoću niti dobiti spolno prenosive bolesti (STD). Čak iu programima koji podučavaju o kontroli rađanja, dostupna je edukacija o apstinenciji, a tinejdžeri se potiču na apstinenciju. Nažalost, ne može se reći da su od 1990-ih u školama započeli samo apstinencijski obrazovni programi, da su značajno smanjili seksualnu aktivnost tinejdžera. Nadalje, kritičari programa u školama također ukazuju na pogrešne predstave o stopama neuspjeha kontracepcije radi zaštite od neželjene trudnoće ili spolno prenosivih bolesti.
Studija američkog Kongresa iz 2007. o obrazovanju samo o apstinenciji nije otkrila da je sudjelovanje u tim programima značajno smanjilo broj tinejdžera koji imaju seks. U kontroliranoj studiji, djeca koja su sudjelovala u programu i djeca koja nisu oboje imala su istu stopu seksualne aktivnosti (unutar nekoliko postotnih bodova). Otprilike polovica sudionika i nesudionica bila je seksualno aktivna do 16 godina. U svakoj skupini, ona djeca koja su se upustila u spolni odnos imala je približno jednaku vjerojatnost da će koristiti kontrolu rađanja. Međutim, obje skupine pokazuju uznemirujući trend. Nijedna skupina nije koristila kontrolu rađanja na poželjnu razinu, a to je zabrinuto brojnim liječničkim udrugama.
Mnoge skupine kritiziraju programe, s glavnom zabrinutošću da nepoučavanje o metodama kontrole rađanja doprinosi problemima u SAD-u, posebice porastu kontrakcije spolno prenosivih bolesti i posebno virusa AIDS-a, te jednoj od najviših stopa tinejdžerskih trudnoća (oko 900,000 trudnoće godišnje) u razvijenoj zemlji. Treba napomenuti da se stopa trudnoća smanjila otkako su započeli programi samo apstinencije. Glavni kritičari ovog obrazovnog plana su: Američka medicinska udruga, Američka psihološka udruga, Američka udruga za javno zdravstvo, Nacionalna udruga školskih psihologa i Američka pedijatrijska akademija.
Mnoge skupine preporučuju da odgoj samo za apstinenciju ima svoje dobre strane i slažu se da bi trebao biti dio bilo kojeg programa za seks. Promicanje apstinencije i poučavanje o načinima reći ne, suzdržati se i čekati također su izvrsni. Neke skupine preporučuju dvosmjerni pristup; najprije naučite apstinenciju, ali podučite i o metodama kontrole rađanja. Iz studija je jasno da obrazovanje samo o apstinenciji ne sprječava sve tinejdžere da imaju seks, te da mnogi tinejdžeri imaju spolni odnos bez koristi od zaštite kako bi spriječili trudnoću ili spolno prenosive bolesti. Gore spomenuti kritičari preporučuju dvosmjerni pristup kako bi tinejdžeri koji odluče imati seks imali više informacija o tome kako učiniti seks sigurnijim.