Malo je ili nimalo dokaza da poligrafski testovi mogu uhvatiti lažljivce, a dosta dokaza protiv toga. Poligrafi rade prvenstveno mjerenjem vodljivosti kože, koja raste prema gore u prisutnosti znoja. Ali iskusni lažljivci se ne znoje. Doista, brojni dvostruki agenti i špijuni u američkoj vladi bez napora su izbjegli brojna poligrafska testiranja. Ostale varijable mjerene poligrafom, uključujući promjene u otkucajima srca i krvnom tlaku, također se mogu lako lažirati.
Poznati špijun CIA-e za Sovjetski Savez, Aldrich Ames, u brojnim je prilikama prošao poligrafske testove. Pitao je svog sovjetskog voditelja što učiniti s tim testovima, a voditelj se samo nasmijao: “Ne brini, ne rade.” Bio je u pravu.
Richard Nixon je jednom slavno rekao: “Ne znam ništa o detektorima laži osim što dovraga plaše ljude.” Agenti za provođenje zakona i policajci koji koriste poligrafske strojeve nisu znanstvenici – samo im je rečeno da se stroj može koristiti za otkrivanje laži, nakon nekoliko tjedana obuke i krenuti na njihov veseli put, bez razloga da sumnjaju što jesu rekao. Nažalost, negativni rezultati na znanstveno neispravnim testovima detektora laži mogu nekoga obilježiti doživotno i uništiti njegovu karijeru. Lažno pozitivni rezultati na poligrafskim testovima su česti.
Zapravo, poligrafska ispitivanja su još oštrija prema poštenim ljudima, koji nisu navikli da im se riječ dovodi u pitanje. Iskusni lažljivci, obučeni skrivati izraze lica i izgledati mirno u svakom trenutku, imaju prednost kada je u pitanju polaganje testa. Državne agencije dobivaju lažni osjećaj sigurnosti kada poligrafska ispitivanja postanu obavezna, što dovodi do lijenosti u drugim područjima sigurnosti. To je krajnje beskorisno u područjima gdje se službenicima daju osjetljive informacije o nacionalnoj sigurnosti i gdje im se povjerava.
Poligrafsko testiranje temelji se na temeljno upitnoj znanstvenoj pretpostavci – da postoji univerzalno dosljedna korelacija između laganja/kazivanja istine i fizioloških stanja. Dubinske studije su pokazale da ne postoji.