Darivanje bubrega jedno je od najaltruističnijih radnji koje jedna osoba može učiniti za drugu, ali treba li donoru dobiti kompenzaciju na opipljiviji način? Prema nedavnom istraživanju Johnsa Hopkinsa, 46 posto Amerikanaca preferira neki oblik naknade za darivatelje bubrega. Međutim, takva plaćanja su zabranjena u svim zemljama osim u Iranu.
Između 1993. i 2017. godine, više od 30,000 Iranaca je svakom plaćeno u protuvrijednosti 4,600 USD za donaciju bubrega. Sustavom upravlja vlada i pokušava spojiti one kojima je potrebna pomoć s onima koji su spremni ići pod nož. No Los Angeles Times kaže da postoje neke ozbiljne greške u sustavu, uključujući bogate Irance koji su spremni platiti mnogo više donatorima u privatnom procesu koji im omogućuje da preskoče red čekanja.
Tu je i problem stranaca koji koriste lažne osobne iskaznice u nadi da će dobiti bubreg od Iranca. Dok jedni tvrde da sustav dopušta potrebitim pojedincima da zarade nešto novca u zemlji teško pogođenoj ekonomskim poteškoćama, drugi tvrde da se doniranje organa radi zarade na kraju ne isplati.
“Kada ste toliko beznadni, davanje toj osobi gomilu novca i istovremeno snižavanje samopoštovanja joj ne pomaže”, rekao je Gabriel Danovitch, direktor programa transplantacije bubrega na UCLA, za Los Angeles Times, “ To je čin očaja, a ne čin ljubavi.”
Činjenice i brojke o doniranju bubrega:
Oko 95 posto darivatelja bubrega otpušta se iz bolnice dan nakon operacije i vraća se normalnim aktivnostima u roku od dva do tri tjedna.
Samo u Sjedinjenim Državama postoji više od 100,000 ljudi kojima je potrebna donacija bubrega.
Srednje vrijeme čekanja na prvu donaciju bubrega u Sjedinjenim Državama je 3.6 godina.