Zakoni o dječjem radu namijenjeni su zaštiti djece od iskorištavanja u širokom rasponu industrija. Većina nacija diljem svijeta ima zakone o dječjem radu, iako se ti zakoni ne moraju uvijek striktno provoditi. Ovo ilustrira ozbiljan problem s pokušajem reformiranja davno uspostavljene prakse; zabrana dječjeg rada, nažalost, ne dovodi do njegovog nestanka. Kako bi se borile protiv dječjeg rada, države moraju preuzeti aktivnu ulogu u provođenju svojih zakona o dječjem radu i rješavanju većih problema koji dovode do dječjeg rada.
Kao opće pravilo, većina zemalja smatra da je “djete” bilo tko mlađi od 18 godina. U većini slučajeva, netko između 15 i 18 godina može se baviti “neopasnim” radom, a neke zemlje imaju ograničenja na broj sati koje ti radnici rade, kako bi se osiguralo da njihov rad ne ometa njihovo obrazovanje. Neke zemlje također imaju dodatnu kategoriju, između 13 i 15, za “laki rad”. Ove dobi su u skladu s međunarodnim standardom koji promiče Međunarodna organizacija rada i nijedna zemlja nije u potpunosti bez zakona o dječjem radu. Međutim, unatoč jasnim zakonima o knjigama, dječji rad je veliki problem u mnogim regijama diljem svijeta, posebno u Africi, Latinskoj Americi i Aziji.
Dok većina ljudi misli na djecu koja rade u trgovinama znojnice kada razmišljaju o dječjem radu, djeca su također prisiljena na službu u seksu, vojsci, poljoprivrednoj industriji i kao kućna posluga. Mnoga djeca radnici rade isključivo u domaćoj industriji, što međunarodne bojkote ili sankcije čini prilično besmislenim. Zakoni o dječjem radu u teoriji štite djecu u svim ovim industrijama, ali mogu se ravnodušno provoditi, ako uopće budu. Inspektori koji posjećuju mjesta s djecom radnicima često daju napamet odgovore od strane djece, koja su obučena da odgovaraju odgovorima koji će prikriti njihovu dob i radno-pravni status.
U pokušaju da se bore protiv problema dječjeg rada i općenito minimalnih prava djece, Ujedinjeni narodi su 1989. godine uveli Konvenciju o pravima djeteta. Konvenciju su potpisale gotovo sve zemlje članice organizacije, osim Sjedinjenih Država i Somalija. Potpisnici konvencije moraju se složiti da će se boriti protiv iskorištavanja djece, podvrgavajući se redovitom pregledu od strane odbora i promicanju zdravijeg i sigurnijeg svijeta za život djece. Budući da mnoge od ovih zemalja dopuštaju teška kršenja vlastitih zakona o dječjem radu, Učinkovitost ove konvencije je diskutabilna.
U industrijaliziranim zemljama zakoni o dječjem radu vrlo su restriktivni i strogo se provode. U zemljama u razvoju, međutim, ovi zakoni imaju tendenciju da dopuštaju više slobode, a još uvijek ih je gotovo nemoguće provesti. Kulturne vrijednosti mogu promicati dječji rad kao prihvatljiv, na primjer, ili djeca mogu raditi pod svojim roditeljima tako da se ne mogu identificirati kao dječji radnici. Budući da je siromaštvo glavni čimbenik dječjeg rada, kritičari zakona o dječjem radu istaknuli su da oni mogu, tragično, natjerati djecu u opasnije industrije, te da je siromaštvo potrebno eliminirati kako se djeca ne bi osjećala dužnom raditi.