Stanična memorija je teorija da biološke stanice osim živčanih mogu pohranjivati sjećanja. Čini se da pacijenti s transplantacijom ponekad razvijaju karakteristike osobnosti svojih preminulih darivatelja organa; ovaj fenomen doveo je do teorije da ljudi posjeduju staničnu memoriju. Većina znanstvenih autoriteta zanemaruje teoriju jer nije otkrivena stanična struktura sposobna pohranjivati sjećanja. Međutim, postoje neke naznake da jednostanični organizmi imaju funkciju nalik pamćenju. Ideja staničnog pamćenja popularna je u fikciji i filmu, a posebno je dobro zastupljena u horor filmovima.
Kod naprednih stvorenja kao što su ljudi, pamćenje je funkcija mozga, koji se sastoji od milijuna specijaliziranih živčanih stanica ili neurona. Ove stanice međusobno djeluju putem brzih kemijskih i električnih signala koji održavaju sve funkcije mozga, uključujući pamćenje. Stvarni proces uključen u pamćenje predmet je kontinuiranog proučavanja. Uključeno je nekoliko glavnih moždanih struktura, uključujući hipokampus, amigdalu i bazalne ganglije. U nekim slučajevima oštećenja mozga koja utječu na memorijske centre, mozak se uspio preusmjeriti oko oštećenja i omogućiti pamćenju da nastavi funkcionirati.
Stanična memorija je ideja da se sjećanja mogu pohraniti u druge stanice tako da, na primjer, pacijent s presađenim srcem može poprimiti sjećanja ili karakteristike osobnosti darivatelja srca. Mnogi ljudi, uključujući neke medicinske stručnjake, vjeruju da je to moguće. Skeptici, međutim, navode nedostatak provjerljivih i ponovljivih eksperimentalnih dokaza. Oni sugeriraju da priče za koje se čini da dokazuju staničnu memoriju mogu biti primjeri zablude zvane pristranost potvrde. Ovo je prirodna sklonost ljudi da obraćaju pažnju na činjenice koje podupiru njihova uvjerenja, a zanemaruju činjenice koje ih osporavaju ili opovrgavaju.
Zagovornici staničnog pamćenja često navode slučajeve poput Claire Sylvije, koja je doživjela snažne promjene osobnosti nakon transplantacije srca i pluća od mladog muškog donatora. Sylvia je napisala popularnu knjigu koja je kasnije adaptirana u televizijski film iz 2002. godine. Godine 2008. znanstvenici u Japanu otkrili su da sluzava plijesan pokazuje ponašanje slično pamćenju kada reagira na podražaje. Sluzava plijesan je jednostavan organizam koji nema neurone ili slične strukture. To sugerira da je nešto poput stanične memorije moguće za takva stvorenja, iako to ne dokazuje da ljudi imaju staničnu memoriju.
Ipak, koncept se pokazao popularnim među filmašima, posebice onima u žanru horora. Klasičan primjer su Orlačeve ruke, austrijski film iz 1924. o pijanistu kojeg je svladala želja za ubojstvom nakon što je dobio transplantirane ruke pogubljenog ubojice. Film je inspirirao brojne slične filmove, uključujući Mad Love, američki remake s Peterom Lorreom u glavnoj ulozi. Drugi popularni koncept uključuje likove koji doživljavaju zastrašujuće vizije nakon transplantacije oka ili rožnice, jer se njihove oči “sjećaju” užasnih stvari koje su vidjeli u prošlosti. Ovaj koncept korišten je u filmovima kao što su korejski horor film The Eye iz 2002. i njegov kasniji američki remake.