Svaki Amerikanac u školi uči da je 13. amandman na Ustav okončao ropstvo u Sjedinjenim Državama. No, povijest prisilnog ropstva nije završila 1865. godine, kada je amandman ratificiran i usvojen. Osobe koje su osuđene za zločin i dalje mogu biti pravno prisiljene na rad jer 13. amandman dopušta ropstvo ili prisilno ropstvo “kao kaznu za zločin za koji će stranka biti uredno osuđena”. A od sredine 1800-ih, američke države su činile upravo to, prisiljavajući zatvorenike da rade u raznim okruženjima kako bi im pomogle nadoknaditi troškove smještaja. To se kretalo od ugovaranja zatvorenika kao radne ekipe do toga da zatvorenici rade u trgovinama na licu mjesta za proizvodnju robe koja se može prodati. Zatvorenici uglavnom nisu dobro plaćeni, ako uopće i imaju. U cijeloj zemlji prosječna dnevna plaća za zatvorenika je između 0.93 i 4.93 dolara, iako u nekim državama uopće ne primaju novčanu naknadu. A prema presudama koje su proizašle iz tumačenja 13. amandmana, zatvori imaju pravo kažnjavati zatvorenike koji odbijaju raditi.
Velika iznimka od 13. amandmana:
Godine 1871. Vrhovni sud Virginije presudio je u predmetu Ruffin protiv Commonwealtha da su zatvorenici “robovi države”.
Obvezni rad u zatvoru u Sjedinjenim Državama generira najmanje 2 milijarde USD godišnje u robama i uslugama.
Sjedinjene Države imaju najveću zatvorsku populaciju na svijetu, s gotovo 2.3 milijuna zatvorenika.