Uz dostupnost javnih hot spotova i susjedskih bežičnih (WiFi) mreža koje rastu u svim smjerovima, mogli biste se zapitati je li korištenje tuđe bežične internetske usluge sigurno. Nije uvijek jasno što lokalna kavana, općinska mreža ili susjed mogu vidjeti ako osoba koristi tuđu mrežu. Ako žele, vlasnik mreže bi mogao vidjeti gotovo sve što putuje između prijenosnog računala i mrežnog usmjerivača.
Korištenje bilo koje bežične internetske usluge može nositi određene rizike. Kada se informacije emitiraju između prijenosnog računala i otvorenog bežičnog usmjerivača, svatko u dometu može koristiti softver za njuškanje paketa kako bi pokupio emitiranje. Netko tko sluša može uhvatiti korisnička imena i lozinke, e-poštu i prijenose datoteka. Samo veza uspostavljena na sigurnom web-mjestu ostaje sigurna, čak i preko takve mreže, jer enkripcija potječe s web-mjesta i proteže se do računala korisnika.
Kako bi se bežični LAN zaštitio od lokalnog prisluškivanja, sve informacije koje putuju između prijenosnog računala i usmjerivača moraju biti šifrirane pomoću softverskih sigurnosnih opcija ugrađenih u bežični usmjerivač. U ovom slučaju, cijeli LAN emitira u šifriranom formatu. Usmjerivač samo dešifrira promet kako bi ga poslao na Internet. To ne čini surfanje Internetom sigurnijim nego što inače jest, ali eliminira neke od rizika povezanih s potencijalnim prisluškivanjem na strani LAN-a.
Osiguranje bežične mreže također sprječava “autostope” da parkiraju unutar dometa mreže, a zatim da koriste bežični LAN za povezivanje s internetom. Bežične mreže koje su šifrirane zahtijevaju korisničko ime i lozinku za pristup, čime se sprječava besplatno učitavanje.
Mnoge općine pružaju besplatan bežični pristup za stanovnike i posjetitelje, što obično zahtijeva parkiranje u određenom dijelu grada da bude u dometu. Ove vrste mreža rijetko su šifrirane jer zahtijevanje lozinke i korisničkog imena ograničava njihovu pristupačnost. Mnoge lokalne mreže susjedstva također su nezaštićene, kao i neke korporativne mreže. U ovakvim slučajevima, korištenje bežične internetske usluge otvara osobu riziku.
Kako bi povećali svoju osobnu sigurnost uz maksimalnu praktičnost korištenja mreža trećih strana, korisnici računala trebali bi izbjegavati korištenje jednog korisničkog imena i lozinke za sve svoje potrebe. Prilikom umrežavanja sa sigurne lokacije, trebali bi dodijeliti jedinstvena korisnička imena i lozinke za svaku registriranu stranicu, za e-poštu, za bankarstvo, kupovinu i druge potrebe. Većina web-preglednika može zapamtiti korisnička imena i lozinke web-mjesta, čuvajući ih lokalno šifriranim radi sigurnosti, a zatim ih automatski popunjavaju kada korisnik posjeti web-mjesto. Također je preporučljivo da ljudi povremeno mijenjaju korisnička imena i lozinke povezane s osjetljivim računima.
Sigurnosne sheme dizajnirane za zaštitu privatnosti i osobnih podataka neće zaštititi one koji koriste tuđu bežičnu internetsku uslugu u nezakonite svrhe. Svaki mrežni adapter, na primjer, ima jedinstvenu MAC adresu koju računalo otkriva svaki put kada se poveže s mrežom. U većini je slučajeva relativno lako ući u trag toj MAC adresi do stvarnog korisnika na različite načine, ako vlasti budu motivirane na to.
Znajući da korištenje tuđeg bežičnog interneta može biti rizično, korisnici bi možda željeli ograničiti svoje aktivnosti na nekriptiranim mrežama u skladu s tim. Kad god je to moguće, trebali bi izbjegavati posjećivanje web-mjesta za koje je potrebno korisničko ime i lozinku te odgoditi slanje ili prikupljanje osjetljive e-pošte ili datoteka dok se ne mogu povezati sa sigurne lokacije.