Ne bi li bilo lijepo kada bismo mogli iskoristiti sav prizemni ozon, plin koji emitiraju automobili i fosilna goriva koja izazivaju smog i kasnije zdravstvene probleme, te ga ispustiti u atmosferu kako bismo preokrenuli oštećenje ozona? U teoriji, to je moguće, ali logistika je iznimno komplicirana i ne bi dala značajnije rezultate. Međutim, moguće je preokrenuti oštećenje ozona na druge načine, ali to uključuje stil života i političke promjene zemalja diljem svijeta.
Ozonski omotač sastoji se od molekula od tri atoma kisika koji štite život na Zemlji od štetnih sunčevih ultraljubičastih (UV) zraka. UV zrake apsorbiraju ozon prije nego što dođu u troposferu; najniži dio Zemljine atmosfere. Količina normalnog ozona koja se nalazi u stratosferi, dijelu atmosfere koji se nalazi neposredno iznad troposfere, iznosi 1 milijun molekula ozona na 10 milijuna molekula zraka.
Tvari koje oštećuju ozonski omotač ili ODS, opći je naziv za različite vrste kemikalija koje je stvorio čovjek, a koje su odgovorne za uništavanje ozona. Zapravo, 85% oštećenja ozona rezultat je ljudske aktivnosti, dok je samo 15% uzrokovano prirodnim uzrocima. ODS kemikalije uključuju klorofluorougljike ili CFC, halone, metil kloroform, ugljik tetraklorid i metil bromid.
Ove kemikalije, koje sve sadrže atome klora, reagiraju s ozonom i razbijaju tri molekule kisika koje čine ozon. Samo jedan atom klora odgovoran je za uništenje više od 100,000 molekula ozona prije nego što je životni vijek atoma klora istekao.
CFC-ovi su glavni uzrok oštećenja ozona. Mnoge zemlje pristale su smanjiti ili zabraniti proizvodnju materijala izrađenih od ili korištenjem CFC-a. Ova odluka je bio prvi veliki pokušaj da se preokrene oštećenje ozona, a rezultat je Montrealskog protokola iz 1987. Montrealski protokol bio je važan korak u podizanju svijesti o kritičnoj prirodi oštećenja ozonskog omotača i počeo je značajno smanjiti njegovo uništavanje.
U nedostatku štetnih ljudskih aktivnosti, stratosferski ozon se prirodno razgrađuje i prirodno obnavlja jednakom brzinom. Problem je u tome što se CFC i druge štetne kemikalije oslobađaju u atmosferu brže nego što ozon nastaje prirodno, što rezultira ozbiljnim oštećenjem ozona. Osim toga, kemikalijama proizvedenim na zemljinoj površini potrebno je oko pet do deset godina prije nego što dosegnu i unište stratosferski ozon. Kao rezultat toga, unatoč naporima da se zaustavi uništavanje ozona, ono će se pogoršati prije nego što postane bolje.
Svjetski napori da se zaustavi upotreba kemikalija koje oštećuju ozonski omotač mogu preokrenuti oštećenje ozona. Ako se štetne kemikalije ne proizvode, očekuje se da će prirodni proces proizvodnje ozona preokrenuti prošlu štetu koja je učinjena ozonu za otprilike 50 godina. Međutim, ovu priliku nećemo imati zauvijek. U određenom trenutku šteta će biti toliko velika da će učinci sunčevog ultraljubičastog zračenja uzrokovati toliku štetu ljudima, životinjama i biljkama da ćemo doživjeti ozbiljne sekundarne ekološke probleme.