Iako među istraživačima i stručnjacima za mentalno zdravlje ne postoji konsenzus o stupnju do kojeg napada panike proizlaze iz bioloških, psiholoških ili okolišnih čimbenika, općenito je prihvaćeno da sva tri imaju ulogu. S biološke točke gledišta, najzanimljivija je amigdala, dio limbičkog sustava duboko u mozgu koji skriva sjećanja, osjete i emocije, obrađuje iskustvo straha i pokreće ponašanje. Kod nekih pojedinaca određeni podražaji potiču amigdalu da radi s najprimalnijim dijelom mozga – takozvanim reptilskim mozgom – kako bi se simpatički živčani sustav ponašao na način koji rezultira napadom panike.
Neurotransmiteri, kemikalije koje prenose informacije iz jednog dijela mozga u drugi, igraju ključnu ulogu u porukama koje amigdala prima i u uputama koje šalje ostatku tijela. U slučaju napada panike, vrste anksioznosti, amigdala pogrešno tumači određene signale, što dovodi do ponašanja koje uopće nije opravdano trenutnom situacijom. U tim slučajevima, amigdala može prizvati instinkt borbe ili bijega ili izazvati druge ekstremne simptome panike. Pojedinac može osjetiti stvari kao što su lupanje srca, znojenje, drhtanje, nedostatak zraka, bol u prsima, mučnina, zimica ili valovi vrućine. On ili ona također mogu imati paralizirajući strah, strah od gubitka kontrole ili čak strah od neposredne smrti.
Simptomi napada panike obično su kratkotrajni, često traju samo nekoliko minuta. U nekim slučajevima, međutim, napad može trajati satima. Drugi simptom je strah od toga kada će se dogoditi sljedeći napad panike.
Napadi panike razlikuju se od drugih oblika anksioznosti ne samo po svojoj kratkoći nego i po tome što su epizodični. Međutim, kada napadi panike postanu česti ili dovoljno razorni, oni obuhvaćaju potpuni panični poremećaj. Ne postoji opće slaganje oko toga što izaziva napad panike, ali neki stručnjaci za anksioznost i panične poremećaje smatraju da je intenzivna, trenutna nelagoda manifestacija sjećanja na nemoć koje je osoba iskusila kao dojenče ili vrlo malo dijete.
Stručnjaci vjeruju da amigdala uči reagirati na podražaje na specifične načine, a kod određenih pojedinaca jedan od tih načina je i napad panike. Istraživanja anksioznih poremećaja tijekom godina koncentrirala su se na korištenje kognitivne bihevioralne terapije – modifikacije ponašanja – kako bi se amigdala ponovno osposobila da na prikladniji način odgovori na prividne podražaje koji izazivaju tjeskobu i paniku. Ovaj oblik terapije pruža pacijentu okvir za izazivanje, uz savjetovanje terapeuta, negativne misaone obrasce i samoporažavajuća ponašanja. Osim liječenja napadaja panike, modifikacija ponašanja pokazala se učinkovitom u rješavanju brojnih fobija koje su ponekad povezane s paničnim poremećajem.
Drugi stručnjaci za mentalno zdravlje razvili su različite terapije koje bi mogle biti učinkovite u liječenju paničnog poremećaja. U nekim slučajevima, lijekovi protiv anksioznosti ili antidepresivi mogu se pokazati korisnima. Međutim, oni možda neće utjecati na trajnu promjenu u samoj amigdali.
Iako će oko 10 posto stanovništva Sjedinjenih Država doživjeti barem jedan prolazni napad panike, oko 4 milijuna Amerikanaca pati od paničnog poremećaja. U svijetu se procjenjuje da anksiozni poremećaji, uključujući panični poremećaj, mogu utjecati na više od 80 milijuna ljudi. Istraživanja na terenu, međutim, daleko su od potpune.