Obrazovanje i gospodarski rast su isprepleteni unutar gospodarstava velikim dijelom zato što što je viša ili raširenija razina formalnog obrazovanja, čini se da više mijenja učinkovitost i inovativne kapacitete stanovništva. Sposobnosti radne snage se u tom pogledu nazivaju radnim kapitalom, a osnovno i visoko obrazovanje mogu povećati vrijednost tog kapitala. Dok se u mnogim siromašnijim zemljama opće obrazovanje stanovništva u prošlosti smatralo skupim i nepotrebnim, istraživanja iz kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih pokazala su da je to zabluda. Obrazovanje opće populacije ima temeljni utjecaj na gospodarski razvoj kroz tri osnovna sredstva: povećanje produktivnosti, poticanje inovacija i brzo usvajanje novih tehnologija.
Međutim, bilo je teško dosljedno izmjeriti utjecaj obrazovanja na gospodarski rast, a dokazi za promicanje veze između njih često su krhki. To je zbog činjenice da kulturološke varijable mogu iskriviti vrijednost formalnog obrazovanja, poput toga koliko je dobro vođen sustav javnog obrazovanja, kakvo je stanje zdravlja i prehrane djece i koliko društvo doprinosi prenošenju vještina. neformalno mladima, poznato kao tercijarno obrazovanje.
U zemljama u razvoju kao što su Gana, Uganda i Južna Afrika, uočeni su određeni zajednički trendovi koji se smatraju univerzalnim. Obrazovanje općenito povećava životni standard, ali najznačajniji utjecaj na gospodarstva očituje se samo tamo gdje dolazi do velikih promjena i na razini višeg i osnovnog obrazovanja. Pokazalo se i da ulaganja u osnovno obrazovanje imaju manji pozitivan učinak na živote većine ljudi dolar za dolar u odnosu na jednako ulaganje u infrastrukturu i druge ključne aspekte gospodarstva.
Poslovni ciklus u nekim zemljama ima veće koristi od provedbe politika koje povećavaju razinu trgovine u odnosu na fokusiranje prvo na obrazovanje i gospodarski rast. To može biti posljedica pristranosti u istraživanju, budući da obrazovna statistika na mikrodruštvenoj ili obiteljskoj i poduzetničkoj skali obično pokazuje mnogo pozitivnije doprinose gospodarstvu nego na makroekonomskoj razini. Statistika se također usredotočuje na kvantitet u odnosu na kvalitetu u mjerenju razine obrazovanja računajući prosječan broj formalnih školskih godina koje je završila rezidentna populacija umjesto gledanja na kvalitetu samog školovanja.
Velik dio istraživanja obrazovanja i gospodarskog rasta od 1990-ih usredotočen je na popularne teorije endogenog rasta. Ove teorije otkrivaju da poboljšanje obrazovanja u zemljama u razvoju povećava stopu kojom stanovništvo može usvojiti bolje tehnologije i industrijske procese za učinkovitu proizvodnju dobara i usluga. Obrazovanje i gospodarski rast, dakle, jasno podižu životni standard siromašnijih nacija prema onom koji je paralelan s tehnološki naprednim društvima. Međutim, isti se model ne može koristiti za promicanje ideje obrazovanja i gospodarskog rasta u nacijama koje su već usvojile takve tehnologije i imaju relativno visok životni standard. Ova se premisa koristi da se objasni zašto su zemlje poput Južne Koreje imale mnogo brže stope rasta od onih poput Sjedinjenih Država u prošlim desetljećima.