Odnos između pravopisa i gramatike je onaj koji se odnosi na značenje riječi i kontekst. Utvrđena strukturna pravila gramatike posebno su važna za korištenje homonima i homografa, koji su riječi s identičnim ili gotovo identičnim izgovorenim glasovima, ali s različitim pravopisom. Fraze koje su gramatički ispravne, ali uključuju pogrešno napisanu riječ, mogu završiti s potpuno izmijenjenim značenjima. Druge uobičajene pogreške u pisanom jeziku uključuju netočne posvojne oblike, kontrakcije i odabir prijedloga. Pravopis i gramatika obično su prvi pokazatelji vjerodostojnosti, autoriteta i razine obrazovanja pisaca, a ispravna upotreba i jednog i drugog ključna je da bi bilo koja vrsta pisane komunikacije bila učinkovita.
Mnogi jezici imaju neka odstupanja u vezi s riječima koje zvuče slično kada se izgovore, ali se pišu sasvim drugačije. Ove varijacije u pravopisu mijenjaju značenja ovih riječi i stoga ne dopuštaju da budu zamjenjive u pisanom sastavu. Riječi “utjecaj” i “učinak” imaju gotovo identičan govorni izgovor, na primjer. “Affect” je klasificiran kao glagol, dok se “učinak” obično označava kao imenica, a ove riječi su primjeri homografa. Česta greška u pisanju u pravopisu i gramatici uključuje zamjenu jedne od ovih riječi drugom i stvaranje gramatički netočne fraze ili rečenice.
Veze između pravopisa riječi i njenog zvuka istražuju se u području lingvistike poznatom kao fonologija. Sintaksa se odnosi na specifična pravila koja diktiraju kako se skupina riječi može rasporediti u ispravnu rečenicu. Čuti izgovorenu rečenicu koja zvuči točno ponekad može dovesti do zabune kada je ista rečenica zapisana s nedosljednim pravopisom i gramatikom. Uvodni tečajevi kompozicije često uključuju demonstracije kako se fonologija i sintaksa trebaju primijeniti istovremeno kako bi se stvorio pisani rad koji ne sadrži pogrešno postavljene homografije ili homonime.
Pravopis i gramatika usko su povezani kroz morfologiju, što je sustavan način ispitivanja elemenata koji jeziku daju njegovo značenje. Ti elementi uključuju riječi i gramatičke modifikatore koji ih mijenjaju kako pravila strukture rečenice nalažu. Pogreške u pravopisu mogu biti posljedica netočnog apostrofa pri pisanju posvojnih stavki jednine ili množine. Riječ koja je namijenjena da bude u obliku jednine može slučajno postati posvojna množina kada apostrof slijedi nakon “s”, a ne ispred njega. Isti princip vrijedi i za pisane pogreške u kontrakcijama koje obično mogu dovesti do zabune od strane čitatelja; primjer bi mogao biti “ne” umjesto “ne”.