Proza, bilo da se radi o djelu fikcije ili nefikciji, može se podijeliti na dvije glavne komponente: priču i diskurs. Priča se odnosi na događaje koje proza prenosi, bilo da su to stvarni događaji iz vijesti ili izmišljeni događaji fikcije. Diskurs se, s druge strane, odnosi na tehnike i metode koje autor koristi kako bi prikazao te osnovne događaje kako bi oblikovalo čitateljevu percepciju događaja u naraciji.
Događaji opisani u pisanom djelu općenito su pojednostavljeni i amoralni, drugim riječima, sami po sebi nisu ni dobri ni loši. Proza može govoriti o invaziji jedne zemlje na drugu, ali sam događaj nije ni ispravan ni pogrešan, jednostavno se dogodio. Na primjer, sam događaj obično ne govori čitateljima je li država bila opravdana u invaziji na drugu.
Diskurs je element proze koji uokviruje događaje kako bi se pozabavili etičkim pitanjima i postavlja konotacije radnje unutar uma čitatelja. Autor to može postići korištenjem pridjeva, priloga, metafora i drugih opisnih sredstava kako bi čitatelju postavio konotacije dobrog i lošeg. Na primjer, autor bi mogao govoriti o “moćnoj” zemlji koja napada “slabu” ili “neobranu”. Pritom spisateljica događaj uokviruje kao situaciju nepravde prema državi koja je napadnuta, postavljajući tu naciju kao protagonista, a invazijsku kao antagonista. Alternativno, autor bi mogao preokrenuti ovu percepciju pozivajući se na “potlačenu” zemlju koja konačno napada svog “okrutnog” susjeda.
Priča je obično niz događaja koji su se dogodili kronološkim redoslijedom. Drugi oblik diskursa je odabir povezivanja priča sličnim redoslijedom ili odabira događaja koji će se uključiti, koje isključiti i redoslijeda ispričati događaje. Na taj se način priča i diskurs kombiniraju kako bi proizveli određenu verziju osnovne serije događaja.
Koristeći prijašnji primjer zaraćenih susjednih naroda, autor može odlučiti stvoriti suosjećanje s invazijskom zemljom tako što će započeti priču o strašnom događaju koji ju je zadesio. Ako se napiše na ovaj način, čitatelju se može činiti opravdanim djelovanje zemlje invazije. Autor bi tada mogao okrenuti svoje čitatelje uključivanjem flashbacka na događaj koji se događa prije početka priče. Ova bi informacija mogla pružiti opravdanje za izvorni događaj, koji se čitatelju činio toliko odbojnim da preinačuje uloge protagonista i antagonista.
Način na koji autor koristi priču i diskurs može ovisiti o autorovim ciljevima za naraciju. Ako pisac pokušava stvoriti objektivan i informativan članak, kao što je novinski članak, može se usredotočiti na predstavljanje događaja priče, a diskurs igra malu, ako uopće ima, ulogu u oblikovanju čitateljeve interpretacije. Suprotno tome, ako autor priča priču kako bi pobudio određeni osjećaj kod čitatelja – prezentirajući događaje tako da ih čitatelj vidi u određenom svjetlu – onda kreator može koristiti metode diskursa kako bi oblikovao priču kako bi izazvao željenu reakciju čitatelja. Potonju tehniku često koriste uvjerljivi esejisti i pisci fikcije.